U moru problema pred kojima bi se takva misija našla i pred kojom bi NASA-inih '7 minuta terora' izgledalo poput tek nekakve međusekvence na računalnoj igri, postoji pet fundamentalnih problema, koje treba posebno uzeti u obzir, prilikom razmišljanja o drugom malenom koraku za čovjeka, ali velikom za čovječanstvo, kako je to rekao nedavno preminuli Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec.
>> Curiosity krenuo na svoje prvo putovanje 'veličanstvenim kretanjem'
Ima li još puno?
Prvi problem je nekako i logičan - putovanje do Marsa trajalo bi jednostavno predugo. Korištenjem sadašnje tehnologije (barem one koju predstavljaju svemirske agencije), to bi putovanje moglo potrajati dvije do tri godine. No, što duže putujete, to više hrane trebate ponijeti na put sa sobom, a postoji i veća šansa za sudar raznoraznim svemirskim kamenčićima, jedan od kojih bi mogao biti i fatalan po posadu.
Astronauti, kako na svemirskim letjelicama nemamo tehnologiju za proizvodnju umjetne gravitacije, morali bi živjeti u bestežinskom stanju čitavo to vrijeme. To znači propadanje mišića i kostiju, a povrh svega tu je i povećano izlaganje kozmičkom zračenju, koje bi povećalo rizik od raka.
'Glavni razlog za brigu je dugotrajna izloženost kozmičkom zračenju u dubokom svemiru', istaknuo je za Usa Today bivši astronaut Franklin Chang-Diaz, koji drži svjetski rekord s najviše letova u svemir. 'Duga putovanja u bestežinskom stanju zasigurno bi fizički naštetila posadi. Po dolasku na Mars, morali bi imati način na koji bi počeli rehabilitaciju, prije nego se daju na posao, što je velika cijena za prvu misiju u vrlo neprijateljskim uvjetima', zaključio je Diaz.
Rješenje je, naravno, dramatično ubrzati putovanje. Diaz, koji je završio fiziku na MIT-ju, radi na pogonskom sustavu koji koristi plazmu, odnosno magnete koji supervruću plazmu usmjeravaju izvan motora kroz mlaznicu te se tako stvara strahovit potisak, koji bi put do Marsa skratio na svega pet mjeseci. Diaz smatra kako bi, isto tako, visoko-energetski električni sustav za propulziju te nuklearna električna energija, mogli isto tako donijeti revoluciju u transportu između planeta, jednako dramatičnim smanjenjem vremena putovanja.
Problem s teškim oboljenjima
Već je napomenuto kako bi putovanje do Marsa značilo i povećano izlaganje kozmičkom zračenju, a posebno bi to bilo naglašeno na samoj površini Marsa. Kako Mars ima vrlo tanku atmosferu, prolazak solarne baklje preko Crvenog planeta značio bi zvono za krajnju uzbunu. Bez nekakvog oblika štita ili zaštite, ti bi astronauti bili osuđeni na propast.
Rješenje bi bilo u samom brodu kojim se dolazi na Mars, koji bi morao biti opremljen adekvatnim štitom protiv zračenja iz svemira. Debeli slojevi aluminija u tom smislu su nepraktični, no voda je dobra alternativa, jer ona upija zračenje, a opcija je i tekući vodik, koji isto tako upija zračenje. Naravno, morao bi postojati i ugrađen sustav za regeneraciju vode, poput onoga na Međunarodnoj svemirskoj postaji, koji bi obnavljao zalihe vode.
No nije ni to sve, jer bi svemirska odijela potrebna za misije na Marsu trebala doživjeti određene prilagodbe i biti u korak s izrazito teškim uvjetima za preživljavanje na Crvenom planetu., Vodene jakne, polietilen i posebni viziri na kacigama, samo su neke od preinaka koje bi bile potrebne da se astronauta zaštiti od radijacije.
Ljudska priroda i seks
Da je seks u svemiru fascinacija za mnoge ljude, ne treba trošiti previše riječi, no zapravo je riječ o velikom problemu ljudske prirode i s tim se trebamo suočiti, naglašavaju znanstvenici.
'Ignoriranje potencijalnih posljedica ljudske seksualnosti nije prikladno pri planiranju tako dugih misija', napisala je u izvještaju američkoj vladi iz 2008., godine američka Nacionalna akademija znanosti. Njih je zabrinula činjenica da se pri takvim misijama u NASA-i i američkoj vladi uopće ne pridaje pažnja ljudskoj seksualnosti.
'Taj propust se mora ispraviti', stoji u izvještaju komisije, a kao posljedice su navedeni fiziološki i psihološki razlozi, koji mogu dovesti do ugrožavanja života, jedinstva posade, te i samog uspjeha misije.
Kozmički kriptonit za čovjeka
Nedostatak gravitacije pri putovanju u duboki svemir neizbježno znači i fizičko propadanje astronauta. Gubitak mišića i gustoće kostiju pritom postaje gotovo strelovito. osim toga, slabe i kardiovaskularni, dišni i imunološki sustav pa i sam vid astronauta. Zbog oslabljene kralježnice rezultat bi mogla biti oslabljena ravnoteža.
Rješenje ovih problema bilo bi puno, puno vježbanja, baš kao što to rade dva sata dnevno astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Valja obratiti pažnju i na posebnu prehranu te korištenje lijekova koji sprječavaju gubitak koštane mase.
Iz knjiga znanstvene fantastike dolazi i primjer rotirajućeg svemirskog broda, koji tako stvara umjetnu gravitaciju, no čovjek zasad nema tu tehnologiju.
Koliko smijem ponijeti?
Pola kilograma tereta danas košta 10.000 dolara da ih se pošalje u svemir. To doista nije jeftino. Posada astronauta koji kreću na dvo ili trogodišnji put prema Marsu, vjerojatno bi trebala toliko zaliha hrane, lijekova, sprava i drugih stvari, da bi ta cifra bila astronomska.
Rješenje bi bilo ograničiti potrebne zalihe na neki način te stvoriti uvjete za proizvodnju hrane na samom Crvenom planetu. Hidroponički vrtovi i uzgajanje povrća bilo bi rješenje.
Svemirska letjelica koja koristi kemijsko gorivo isto tako bi značila i mogućnost za let kući. Pretvaranje ugljičnog dioksida iz atmosfere Marsa u tekući metan, isto tako je potencijalno rješenje za povratak kući, a tada bi bilo moguće imati konstantnu opskrbu vodom sa Zemlje na Mars s nekoliko svemirskih brodova koji putuju na istoj relaciji.
Sve navedeno zasad još uvijek zvuči velikim dijelom kao znanstvena fantastika, no postoje i oni koji su uvjereni da ćemo do 2030. godine hodati tamo gdje su NASA-ini roboti već ostavili svoje tragove. Tamo gdje Curiosity trenutno fotografira pejzaže i zanimljivo kamenje. Tamo gdje nas možda čeka i naša sudbina.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.