Još od vremena prije drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa ideja da svijet treba imati tri sfere utjecaja - Aziju, kojom dominira Kina, Europu, kojom dominira Rusija i zapadnu hemisferu, kojom dominiraju Sjedinjene Američke Države - širi se u raspravama na internetu, a uglavnom su je promovirali Rusi koji žele kontrolirati ono što nazivaju svojim "bliskim inozemstvom" ili da se njihova zemlja, sa slabim gospodarstvom i posustalom vojskom, spomene u istom kontekstu kao i Sjedinjene Američke Države te Kina.
Navela je to za The Atlantic povjesničarka Anne Applebaum.
Davne 2019. godine Fiona Hill, dužnosnica Vijeća nacionalne sigurnosti u prvoj Trumpovoj administraciji, svjedočila je pred odborom Zastupničkog doma da su Rusi koji su se zalagali za stvaranje sfera utjecaja nudili nekako "zamjenu" Venezuele, svog najbližeg saveznika u Latinskoj Americi, za Ukrajinu. Od tada se ideja da međunarodni odnosi trebaju promovirati dominaciju velikih sila, a ne univerzalne vrijednosti ili mreže saveznika, proširila iz Moskve u Washington.
Nova Strategija nacionalne sigurnosti administracije ocrtava plan dominacije Amerikama, enigmatično opisujući američku politiku na zapadnoj hemisferi kao "Novac i širenje" i umanjujući prijetnje iz Kine i Rusije. Trump je također uputio prijetnje Danskoj, Panami i Kanadi, svim saveznicima čiji suverenitet sada dovodi u pitanje.
Iskrivljena Monroeova doktrina
U nekim aspektima vojni napad u kojem je uhićen venezuelski diktator Nicolás Maduro doista nalikuje prošlim američkim akcijama, posebno svrgavanju panamskog vođe Manuela Noriege 1989. godine. Međutim, novi jezik kojim se ta akcija opravdava čini ovu priču potpuno drugačijom. Na svojoj tiskovnoj konferenciji u subotu Trump nije upotrijebio riječ demokracija. Nije se pozvao na međunarodno pravo.
Umjesto toga predstavio je iskrivljenu verziju Monroeove doktrine iz 1823., politike izvorno osmišljene kako bi se strane imperijalne sile držale podalje od Amerike.
"Prema našoj novoj Strategiji nacionalne sigurnosti", rekao je čitajući pripremljene napomene, "američka dominacija na zapadnoj hemisferi nikada više neće biti dovedena u pitanje."
U tu svrhu rekao je da će Sjedinjene Države "voditi" Venezuelu, iako nije rekao tko će zapravo biti na vlasti. Potkralj Marco Rubio? Generalni guverner Pete Hegseth? Upitan o Maríji Corini Machado, vođi venezuelske oporbe, Trump je odgovorio s neodobravanjem.
"Ona je vrlo fina žena, ali nema poštovanje u zemlji", rekao je.
Machado, koja je prošle godine osvojila Nobelovu nagradu za mir, predvodi pokret čiji je predsjednički kandidat, Edmundo González Urrutia, osvojio dvije trećine glasova na izborima 2024. godine.
Unatoč potpori državnih medija Maduru te uznemiravanju, uhićenjima i ubojstvima njihovih pristaša, Machado i González ne samo da su pobijedili već su i prikupili dokumentaciju s biračkih mjesta koja to dokazuje. Maduro nikada nije pružio takve dokaze, ali je svejedno proglasio pobjedu.
Trumpa trenutačno ne zanima tko je legitimni vođa Venezuele. Njegova administracija umjesto toga signalizira da bi mogla surađivati s Madurovom potpredsjednicom Delcy Rodríguez, koja bi vjerojatno zadržala režim netaknutim - drugim riječima, ne promjena režima, već samo promjena diktatora. Trump se, međutim, ne trudi dati legitimitet ni vlastitim postupcima.
Prije otmice Madura nije se konzultirao s Kongresom, američkim saveznicima ni susjedima Venezuele. Iako je akcija opisana kao uhićenje opravdano optužnicom za krijumčarenje droge, to nije dio dosljedne politike. Trump je, naime, upravo pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa, koji je prije šest godina legitimno optužen za trgovinu drogom.
"Moć je pravo"
Kako ističe Anne Applebaum, ovakav pristup savršeno se uklapa u filozofiju "moć je pravo". U takvom svijetu nema potrebe za transparentnošću, demokracijom ni legitimitetom – velike sile jednostavno uzimaju ono što smatraju svojim. Upravo su zato, dodaje, reakcije Rusije i Kine na događaje u Venezueli bile neuobičajeno blage jer Trumpova opravdanja podsjećaju na njihove vlastite narative o Ukrajini i Tajvanu.
No, Applebaum upozorava da je riječ o opasnoj iluziji. Europa ekonomski daleko nadmašuje Rusiju, a ni Azija ne pokazuje želju postati kineska kolonija. Isto tako, ni Venezuela se neće pasivno pomiriti s time da joj sudbinu određuju strane sile. Povjesničarka zaključuje da je najveća pogreška vjerovanje kako podjela svijeta na sfere utjecaja donosi stabilnost. Suprotno tome, takva politika potiče otpor, rađa nove sukobe i dugoročno slabi i same velike sile. Ako se SAD počne ponašati kao regionalni nasilnik, saveznici u Europi i Aziji mogli bi se okrenuti leđa Washingtonu.