U središtu odaje je golema kamena cijev gdje je, po nekim izjavama, čak 25 djece bilo prisiljeno ležati u ledenoj vodi, dok su ih njihovi zlostavljači promatrali.
Kako kaže policija, djeca su mučena u bazenu koji podsjeća na pojilo za stoku. Na obližnjem komadu krveta urezana je stravična poruka: ' Bio sam zločest '.
Neki od 160 bivših stanovnika ovoga doma rekli su kako su i sami bili žrtve okrutnih i nemilosrdnih zlostavljača, zaposlenika doma za djecu u Jerseyu, koji je među mještanima poznat kao Colditz.
Istraga je obuhvatila ovaj dom koji je još od 1986. zatvoren i pretvoren u hostel, nakon što su na obližnjim mjestima slijedili tragove sličnih zlostavljanja. Istraživanje je prošireno nakon što je pronađen dječji kostur u hodniku iznad podruma prošlog tjedna. Forenzičari su u nekoliko dana istražili cijelu 'Odaju za mučenje' i pronašli mnogo tragova i ostataka. Priznaju pak da je gotovo nemoguće ući u trag svoj djeci koja su nestala u desetljećima zlostavljanja.
Odaja je postojala godinama, ali je policija tek nedavno otkrila tajni ulaz koji je bio smješten u ostavi. Uz ulazna vrata pronađena su napisana imena djece.
Zasada su otkrivene četiri tamnice, ali policija vjeruje da bi mogli pronaći još najmanje toliko. Forenzičari su i dalje u potrazi za tragovima koji bi im mogli otkriti ili identificirati žrtve i osumnjičenike. Trenutačno je poznato ime samo jednog zlostavljača, bivše visoko rangiranog policajca, danas pokojnog.
Policija provodi opsežnu istragu u kojoj su ispitani i bivši zaposlenici i stanovnici doma.
Patricia Thornton radila je u domu od 1950. do 1973. godine, te tvrdi kako ona nije na nijedan način sudjelovala u zlostavljanjima ili prikrivanju istih. Danas 85- godišnjakinja kaže:
- To je strašno, ako je istina, ali ja nisam vidjela nikakve dokaze o tome, dok sam tamo radila. Teško mi je povjerovati da se tako nešto događalo i da ja nisam znala ništa o tome, naglasila je Thornton.
Jedna bivša stanovnica toga doma, opisala je život u domu za kojeg kaže da je bio strašan, ali i da se nitko nije usudio ništa reći o tome.
- Sada kada gledam unatrag, trebala sam nešto reći, ali bila sam toliko uplašena i nisam nikome vjerovala. Dječaci su mi pričali o zlostavljanju ali mi nismo imali nikoga kome se možemo obratiti. Sjećam se kako ne bih mogla zaspati jer su dječaci vrištili dok bi ih vodili u tamnicu. Jedan je vrištao: 'Ne , molim vas, ne večeras'. Kada sam se sutradan požalila učitelju on me udario i rekao da nikom ne smije govoriti o tome. Neki dječaci pričali su mi o toj prostriji, iako ni oni nisu znali gdje se nalazi. A i nitko drugi nije, kazala je bivša stanovnica doma Winnie Lockhart, 64.