Na udaljenom pacifičkom otoku ogromna betonska kupola skriva jedno zatrpano nasljeđe hladnoratovskih nuklearnih testiranja.
Godine 1958. Sjedinjene Američke Države detonirale su nuklearnu napravu snage 18 kilotona, poznatu kao test "Kaktus", na otoku Runit u atolu Enewetak, na Maršalovim Otocima u Tihom oceanu. Eksplozija je stvorila krater koji je kasnije zatrpan kontaminiranim tlom i otpadom te preliven betonskom kupolom, čime je nastala struktura danas poznata kao kupola Runit.
Privremeno rješenje za sva vremena
Izgrađena između 1977. i 1980. godine, ta građevina promjera 115 metara prekriva više od 120.000 tona radioaktivnog materijala prikupljenog s američkih testiranja diljem atola Enewetak, uključujući i smrtonosne količine plutonija.
Kupola je zamišljena kao privremeno rješenje za zadržavanje zaostalog radioaktivnog otpada nakon razornih testiranja, od kojih su neka bila i do tisuću puta snažnija od eksplozija u Hirošimi i Nagasakiju, poput događaja Castle Bravo iz 1954. godine, kada je detonirana hidrogenska bomba snage 15 megatona.
Tijekom desetljeća otkad je kupola konstruirana podzemne vode prodirale su u inače neobloženi rub kratera koji se nalazi na poroznom koraljnom sedimentu, što predstavlja glavni put mogućeg istjecanja ozračenog materijala u okoliš.
Porast razine mora kao nova prijetnja
Porast razine mora dodatno pojačava zabrinutost da dijelovi konstrukcije, koji su trebali ostati iznad razine mora, to više neće biti. Većina otoka Runit leži na samo dva metra iznad razine mora, pa, gledajući iz zraka ili sa satelitske snimke, nije teško zamisliti što bi porast razine mora od jednog metra mogao učiniti toj nuklearnoj grobnici i kakav bi to rizik predstavljalo za okoliš i stanovništvo Maršalovih otoka, piše portal Science Alert.
Godine 2020. stručnjak s Instituta za oceanografiju Woods Hole Ken Buesseler izjavio je za stručni časopis Oceanus da su ispuštanja "relativno mala".
"Sve dok plutonij ostaje ispod kupole, neće predstavljati velik novi izvor zračenja za Tihi ocean. Ali puno toga ovisi o budućem porastu razine mora i o tome kako oluje i sezonske plime utječu na protok vode u kupolu i iz nje. Trenutačno je to mali izvor, ali moramo ga redovitije pratiti kako bismo razumjeli što se događa i izravno prenijeli podatke pogođenim zajednicama u regiji", izjavio je tada Buesseler.
Pukotine na nuklearnoj grobnici
Kemičarka s američkog Sveučilišta Columbia Ivana Nikolic-Hughes rekla je nedavno za australski ABC da je tijekom terenskog rada 2018. godine vidjela pukotine u toj kupoli te je u uzorcima tla izvan kupole zabilježila povišene razine zračenja i pet radionuklida (nestabilni atomi koji se spontano raspadaju i pritom emitiraju zračenje).
"S obzirom na to da razina mora raste i da postoje naznake da se oluje pojačavaju, brinemo se da bi integritet kupole mogao biti ugrožen. Runit je udaljen oko 32 kilometra od mjesta gdje ljudi žive i koriste lagunu, tako da su implikacije potencijalno strašne", naglasila je Nikolic-Hughes.
Njezini nalazi mogu upućivati na curenje, iako raniji, nesustavni postupci čišćenja, uključujući odlaganje otpada u lagunu, otežavaju jednoznačno tumačenje potencijalnog velikog problema za okoliš. Dugotrajna opasnost plutonija-239, koji ostaje opasan više od 24.000 godina, dodatno naglašava taj potencijalni rizik.
Američko ministarstvo energetike 2024. godine utvrdilo je da olujni udari i porast razine mora prijete toj nuklearnoj grobnici na otoku Runit, dok su Nikolic-Hughes i njezin kolega znanstvenik Hart Rapaport s istog američkog sveučilišta u članku za Sceintific American iz 2022. godine pozvali na pravilno saniranje te kupole.