Rat protiv Irana trebao je preoblikovati Bliski istok slabljenjem opasnog režima i sprječavanjem njegovih nuklearnih ambicija. Njegovi najvatreniji zagovornici vjerovali su da bi mogao promijeniti i globalni poredak – obuzdati rastuću Kinu, pokazati koliko je ona ranjiva zbog američke kontrole nad opskrbom naftom te dodatno učvrstiti odvraćanje isticanjem američke vojne nadmoći nasuprot kineskoj nevoljkosti ili nesposobnosti da zaštiti svoje saveznike.
No mjesec dana nakon početka sukoba takva se razmišljanja i dalje čine pogrešnima i pretjerano samouvjerenima. Barem se tako doživljavaju u Pekingu. U razgovorima koje je The Economist vodio s kineskim diplomatima, savjetnicima, znanstvenicima, stručnjacima te sadašnjim i bivšim dužnosnicima, gotovo svi rat vide kao ozbiljnu američku pogrešku.
Kina je ostala po strani jer njezino vodstvo, kako kažu, dobro razumije maksimu koja se pripisuje Napoleonu Bonaparteu: "Nikada ne prekidaj neprijatelja dok griješi."
Mnogi u Kini smatraju da će ovaj rat ubrzati američko slabljenje.
Američku agresivnost tumače kao potvrdu politike predsjednika Xi Jinpinga, koji prednost daje sigurnosti u odnosu na gospodarski rast. Istodobno vjeruju da će mir, kada do njega dođe, otvoriti nove prilike koje Kina može iskoristiti.
Ipak, u pozadini postoji i određena zabrinutost – pa i naznaka moguće pogrešne procjene.
Prije svega, u Pekingu prevladava uvjerenje da se Amerika okrenula protiv Irana jer osjeća kako joj moć slabi.
Poput Britanije u 19. stoljeću, ona demonstrira impresivnu vojnu silu, ali bez jasne svrhe i suzdržanosti. Predsjednik Donald Trump zanemario je savjete stručnjaka i iznosio nepromišljene prijetnje.
Nedostatak jasne strategije, smatraju u Pekingu, Ameriku vodi prema neuspjehu.
Kineski analitičari očekuju da će rat dodatno ojačati narativ o američkom padu.
Trumpova razmišljanja o kopnenoj operaciji pokazuju koliko lako jedan loše promišljen potez može povući sljedeći. Ako Iran zapadne u kaos ili se režim ipak održi, Amerika bi mogla godinama ostati zaglavljena u krizama na Bliskom istoku.
Ako Teheran krene putem razvoja nuklearnog oružja, Washington bi se mogao ponovno naći u novom ratu.
Takav razvoj događaja odvukao bi američku pozornost od istočne Azije – regije u kojoj Kina želi oblikovati 21. stoljeće. Istodobno bi rat mogao uznemiriti zemlje koje se oslanjaju na SAD. Njihov saveznik djeluje sve nepouzdanije, a cijenu njegove impulzivnosti plaćaju kroz skuplju energiju i sirovine. U takvim okolnostima, pitaju se u Pekingu, hoće li azijske države postati opreznije u odnosima s Kinom?
Drugo, kineski dužnosnici smatraju da rat potvrđuje ispravnost Xi Jinpingove strategije jačanja samodostatnosti u tehnologiji i ključnim resursima, iako je to često bilo na štetu gospodarskog rasta, koji i dalje zaostaje za svojim potencijalom. Kina je sustavno smanjivala ovisnost o vanjskim opskrbnim pravcima: stvorila je strateške zalihe nafte od oko 1,3 milijarde barela, diverzificirala energetiku prema nuklearnoj, solarnoj i vjetroenergiji te zadržala snažnu domaću proizvodnju ugljena. Istodobno pragmatično održava trgovinu iranskom naftom.
Uz to, Kina je razvila i vlastite "točke pritiska" prema Sjedinjenim Državama. Nakon što je Washington pojačao carine, Peking je zaprijetio ograničavanjem izvoza rijetkih metala ključnih za elektroniku i zelene tehnologije.
Iako će se taj utjecaj postupno smanjivati kako SAD pronalazi alternativne izvore, Kina već traži nove poluge – od farmaceutskih sastojaka i određenih vrsta čipova do logistike. Usto nastoji osigurati vodeću poziciju u tehnologijama budućnosti poput kvantnog računalstva i robotike.
Dosljedna politika
Rat, međutim, donosi i prilike. Države Perzijskog zaljeva i Iran trebat će obnovu, što znači unosne poslove. Zemlje koje strahuju od mogućih blokada Hormuškog tjesnaca okrenut će se kineskim zelenim tehnologijama – solarnoj i vjetroenergiji te baterijama – sektorima u kojima Kina već ima višak kapaciteta.
Dok se američka politika doživljava kao nepredvidiva, kineski pristup, premda vođen vlastitim interesima, barem djeluje dosljedno.
U Pekingu vjeruju i da mogu iskoristiti američku situaciju. Ako Trump oslabi zbog rata u Iranu, mogao bi biti skloniji pregovorima. Na planiranom summitu u Pekingu Kina želi postaviti temelje sporazuma koji bi ograničio američke carine i kontrole izvoza, a možda otvorio i prostor za kineska ulaganja u SAD.
U idealnom scenariju za Kinu, Washington bi ublažio stav prema Tajvanu i podržao mirno ujedinjenje.
Ipak, optimizam nije bez zadrške. Kineske stručnjake iznenadila je uporaba umjetne inteligencije u koordinaciji američkih vojnih operacija, što dodatno potvrđuje koliko je rat nepredvidiv. To je i jedan od razloga zašto se odbacuje ideja da Kina žuri s invazijom na Tajvan. Osim toga, dugotrajan sukob mogao bi ozbiljno pogoditi kinesko gospodarstvo i izvoz, čak i ako bi druge zemlje pretrpjele veće posljedice.
Unatoč racionalnoj analizi, Kina ima i jednu stratešku slabost. Njezini analitičari nerado razmatraju mogućnost da bi se SAD mogao ponašati kao nepredvidiva sila koja razgrađuje međunarodni poredak koji je sama uspostavila. Iako Kina često kritizira zapadne vrijednosti, upravo je unutar tog poretka ostvarila svoj gospodarski uspon.
Nestabilan svijet ne odgovara Kini
Nestabilan svijet ne bi joj odgovarao.
Globalni poremećaji ugrozili bi njezin izvozno orijentiran model rasta, što bi dovelo u pitanje temelje legitimnosti vlasti – prosperitet, strogu kontrolu i ideju kineske izuzetnosti.
Takav scenarij može pratiti američko slabljenje, ali nije nužan. Sjedinjene Države su se kroz povijest više puta pokazale sposobnima za prilagodbu i obnovu. Kina, s druge strane, suočava se sa starenjem stanovništva, oprezna je i ograničena partijskom ideologijom. Kada god Amerika nije osiguravala globalnu stabilnost, Kina se dosad rijetko odlučivala preuzeti tu ulogu.
Peking stoga mnogo polaže na pretpostavku da Amerika neće uspjeti u svijetu nestabilnosti koji sama stvara. No moguće je i drukčije – da se Amerika prilagodi i iskoristi promjene, dok se Kina zatvori u sebe. U tom bi slučaju budućnost mogla pripasti Sjedinjenim Državama, piše The Economist.