"Ivan Pavao II. nije prihvaćao nikakav kompromis s komunističkim režimom", iznosi Navarro Valls u svom članku. "Pomoć je nalazio u svom krajnjem siromaštvu koje ga je štitilo od svakog pokušaja ucjene. Ništa nije posjedovao i ništa mu se nije moglo ponuditi. Ništa nije želio pa ga se stoga nije moglo ucijeniti. Odbijao je bilo koju vrstu involviranja iako je dobro poznavao sve tegobe koje su se morale podnositi kad se živjelo u Poljskoj."
Navarro Valls navodi kako je Ivan Pavao II. jednom prilikom ironično ispričao kako je češće pozivan u policiju na "informativne razgovore". "Ispitivali su ga o njegovom odnosu prema politici, društvu i strukturama vlasti.
Nije se žurio s odgovorima i uvijek je govorio o svojim osobnom svjetonazoru i mišljenju... Naravno da partijski funkcioneri nisu ništa razumjeli iz njegovih dugih monologa. Na kraju su ga pustili na miru", piše Navarro Valls.
"Nije slučajno što je Wojtyla bio jedini poljski biskup koji je dobio vizu za sudjelovanje na svim sjednicama Drugog vatikanskog koncila. Ispočetka su poljske vlasti mislile da će Wojtyla popustiti i prihvatiti neku vrstu suradnje s režimom. (...) Politički sustav shvatio je diplomatski talent i veličinu razmišljanja tog čovjeka, ali ne i njegovu viziju čovječanstva i duhovnu slobodu", piše Navarro Valls.
"Hrabrost i konzekventnost do junaštva su rijetke vrline i nema ih svatko. Ivan Pavao II. znao je često kazati: 'Opraštanje se mora naučiti'. Gledajući danas na te godine, mislim da se ne treba osuđivati nego pokušati razmjeti. Ili se barem mora pokušati razumjeti. Međutim, to ne isključuje divljenje i zahvalnost za one koji su u ambivalenciji između kompromisa i junaštva odabrali put istine", zaključuje Navarro Valls.