Moćni vojni savez sedam desetljeća vode muškarci iz zapadne Europe, a sada mnogi promatrači očekuju da će blok s 30 država članica izabrati ženu, možda čak s istoka.
Stoltenberg ne bi trebao otići prije prosinca i na kraju mandata mora se nositi s golemim izazovom vođenja NATO-a u krizi izazvanoj ruskim gomilanjem snaga na granicama Ukrajine.
Stalni predstavnici država članica okupljeni u Sjevernoatlantskom vijeću izabrat će kandidata na sastanku u Madridu potkraj lipnja, a u sjedištu NATO-a u Bruxellesu već se nagađa o imenima.
„Proces nominiranja nije transparentan”, rekao je jedan europski diplomat za AFP, aludirajući na visoko ispolitizirani proces koji se odvija iza zatvorenih vrata. „Nitko ne vodi kampanju otvoreno, ali među saveznicima kruži puno imena”.
Iako je glavni tajnik NATO-a uvijek bio Europljanin, kao što je vrhovni vojni zapovjednik NATO-a uvijek Amerikanac, nitko od kandidata neće otkriti da je zainteresiran sve dok ne bude siguran da ima potporu Bijele kuće.
To je odraz činjenice da je SAD neupitni vođa Sjevernoatlantskog saveza premda je 21 od 30 članica iz Europske unije.
No ovaj put mnogi se nadaju da će novi civilni vođa biti barem iz neke prijestolnice EU-a, u skladu s težnjom promicanja „europske suverenosti” ili „strateške autonomije”, kako to nazivaju neki čelnici poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Kako je rekao jedan bivši dužnosnik NATO-a, „čak ni Amerikanci” više se ne protive većim ambicijama EU-a.
Vjerodostojna kandidatkinja
Čija su imena u šeširu? Za nekoliko se doznaje iz razgovora među dužnosnicima i stručnjacima u Bruxellesu, uz napomenu da, kao i kod izbora novog Pape, početni favoriti često otpadnu.
Često se tako može čuti ime bivše britanske premijerke Therese May. Ona ispunjava puno kriterija: žena je i ugledna je bivša šefica vlade koja dolazi iz zemlje s drugim najvećim proračunom za obranu u NATO-u.
Ali, kako je rekao jedan bivši visoki dužnosnik NATO-a, bivša britanska čelnica zbog brexita vjerojatno ne bi odgovarala nekim europskim prijestolnicama, a Britanija je ionako već dala tri od 13 glavnih tajnika i možda je došao red na neku od novijih ili manjih država članica.
Novinari u Bruxellesu nagađaju da bi šanse mogla imati 47-godišnja belgijska ministrica vanjskih poslova Sophie Wilmes, koja je vodila manjinsku vladu kao prijelazna premijerka u prvim valovima pandemije koronavirusa.
Po mišljenju diplomata, Wilmes je „vjerodostojna kandidatkinja ... koja dolazi iz države utemeljiteljice Europske unije, dobrog saveznika i partnera, dok su dva njezina prethodnika bila jako rezervirana u pogledu europske obrane”.
Neki pristaše Stoltenberga, koji dolazi iz Norveške koja nije članica EU-a, priznaju da je on ponekad bio previše ravnodušan prema nastojanjima Europe da organizira vlastitu obrambenu strategiju unutar ili paralelno NATO-u, smatrajući da bilo kakvo jačanje europske solidarnosti ide na štetu transatlantskog saveza.
A njegov prethodnik Anders Fogh Rasmussen bio je iz Danske, članice EU-a čiji je obrambeni establišment čvrsto isprepleten s američkim planovima i formalno je isključena iz europske obrambene politike.
Novopridošlice
Wilmes bi vjerojatno dobila potporu Francuske, koja tradicionalno ne nudi vlastitog kandidata, ali ona nije željela komentirati tu glasinu, a ministri koji je sreli na nedavnim sastancima Vijeća EU-a rekli su za AFP da im ona nije dala naslutiti da ima bilo kakve ambicije u tom smislu.
Ali s obzirom na rusku prijetnju na istoku, mnoge istočne članice koje su ušle u NATO nakon pobjede Zapada u Hladnom ratu i raspada Varšavskog pakta, više ne žele da ih smatra novopridošlicama i imat će vlastite kandidate.
Spominje se nekoliko imena, prije svega 65-godišnja Dalia Grybauskaite, bivša predsjednica Litve koja je jako dobro svjesna izazova za NATO na ruskoj granici. Ona je i bivša povjerenica Europske komisije koja ima prijatelje i u EU-u i u NATO-u.
Europski dužnosnici jednoglasno kažu da je došlo vrijeme za ženu i dobrim kandidatkinjama smatraju spomenute tri i još nekoliko, među kojima je talijanska političarka Federica Mogherini, bivša visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
No jedno je jasno. „Washington je taj koji u konačnici odlučuje”, rekao je jedan europski ministar.