Saša i Artem bili su u grupi trinaestero djece koju su prošlog rujna naoružani ruski vojnici odveli iz njihove škole u Kupjansku, na sjeveroistoku Ukrajine. Uvedeni su u autobus i nestali. Tjednima im nije bilo traga.
Nakon nekog vremena, djeca su se smjela javiti roditeljima, no tada su već bili duboko u unutrašnjosti okupiranog teritorija. Da bi ih vratili - njihovi su rođaci sve do danas prisiljeni na naporna putovanja tisućama kilometara, neki čak i u Rusiju.
Do sada se vratilo samo osmero djece i to iz Perevalska, a Artem je bio jedan od posljednjih do kojeg su majke uspjele doći ovog proljeća.
BBC je kontaktirao Tatjanu Semjonovu, ravnateljicu škole u kojoj je nastala fotografija, ona je rekla da ne vidi nikakav problem u odijevanju ukrajinske djece u ruske odore.
"Pa što?", kazala je Semjonova. "Što mogu učiniti? Što to ima sa mnom?", dodala je. Na upit novinarke da je riječ o odori ruske vojske, Semjonova je rekla da djecu na to nitko nije natjerao i naprasno prekinula razgovor.
Ilegalne deportacije djece
Mediji već gotovo godinu dana pišu o ilegalnim deportacijama ukrajinske djece koja završavaju u Rusiji. Rusija inzistira na tome da su njezini motivi isključivo humanitarni jer evakuirajući djecu ih štite od opasnosti.
Dužnosnici u Kijevu tvrde da je više od 19.000 djece odvedeno iz okupiranih područja. Ukrajinskoj djeci često se govori da se u Ukrajini nemaju na što vratiti i bila su podvrgnuta "domoljubnom" ruskom obrazovanju.
Rusija na čelu s Vladimirom Putinom u okupiranim područjima Ukrajine sve proglašava svojim, uklučujući i djecu.
Sašina priča
Saša je tinejdžer koji je prisilno odvojen od obitelji. Njegova majka, Tetjana Krajnjuk, navodi da je i nakon tog traumatičnog događaja i povratka obitelji prije par mjeseci i dalje povučen.
15-godišnjaku su se od stresa pojavile i prve sijede vlasi u kosi.
Pogledaj na Twitteru
Sada žive u gradu Dinklageu na zapadu Njemačke kao izbjeglice gdje Saša nakon škole uglavnom leži na krevetu i igra se na mobitelu. No dobro se sjeća trenutka kada su ga ruski vojnici odveli.
"Bilo je strašno", priznaje Saša. "Nisam znao kamo će nas odvesti", dodaje. Prije rata išao je u školu u Kupjansku u sjeveroistočnoj Ukrajini, preko tjedna boravio je u učeničkom domu. U veljači prošle godine, majka ga je zadržala kod kuće.
Kako se približavao rujan, ruska je vojska počela inzistirati da se sva djeca vrate u školu i pohađaju programe po ruskom nastavnom planu. Dio učitelja zamijenili su s onima iz Rusije.
Tetjana je Sašu pustila da ode u školu nakon sedam mjeseci izbivanja. U danima koji su dolazili, Ukrajinci su pokrenuli operaciju ponovnog preuzimanja tog područja.
U školi je ostao samo domar
"Čuli smo buku kilometrima daleko. Grmljavinu. Zatim helikoptere i pucnjavu. Bio je to užasan zvuk. Zatim sam vidjela tenkove i ukrajinsku zastavu", sjeća se Tetjana. Nije mogla stupiti u kontakt sa Sašom i bila je izbezumljena.
"Kad smo došli do škole tamo je ostao samo domar. Rekao je da su djeca odvedena i da nitko ne zna gdje", navodi. Učitelj je rekao da je desetak, do zuba naoružanih ruskih vojnika, "uletjelo" u školu.
"Nije im bilo stalo da uzmu bilo kakve dokumente ili kontaktiraju roditelje", navodi Mikola Sezonov. "Samo su djecu strpali u autobus s nekim izbjeglicama i otišli", dodaje.
"Živio sam pod ruskom okupacijom i znam razliku između onoga što oni govore i onoga što sam vidim kroz prozor", istaknuo je. Šest tjedana nije se znao gdje su djeca.
Pokušali ga naći preko volontera
"Plakala sam svaki dan, zvala dežurnu liniju i rekla im da sam izgubila sina te pisala policiji. Pokušali smo ga pronaći preko volontera", kaže Tetjana.
Prošao je cijeli mjesec prije nego što je obiteljski prijatelj vidio na društvenim mrežama da je 13 djece iz škole u Kupjansku premješteno na istok u sličan objekt u Svatove, koji je još uvijek pod kontrolom Rusije.
Dva tjedna kasnije, Tetjana je dobila poruku - Saša je u školi u Perevalsku te da ga majka može kontaktirati. "Bio je sretan što me čuje, naravno. Ali jako je plakao", prisjeća se Tetjana. "Rekli su mu da mu je kuća uništena pa se bojao da smo i mi otišli", dodaje.
Komunikacija s područjima u kojima se vode borbe nije laka, a djeca iz Kupjanska prošla su kroz tri škole i smještaja prije nego što je itko pokušao doći do njihove rodbine.
Ispitivao ju ruski FSB
Tetjana bi morala osobno vratiti Sašu kući, a put je prelazio liniju bojišnice. Putovala je iz Ukrajine kroz Poljsku i Baltik prije nego što je pješice prešla u Rusiju, gdje ju je Služba sigurnosti FSB-a potom ispitivala o pokretima ukrajinskih trupa. Nije imala što reći.
"Bio je mrkli mrak, bile su kontrolne točke, ljudi s oružjem. Bila sam toliko uplašena da sam popila tablete za smirenje", sjeća se Tetjana putovanja na okupirana područja. Imala je još jedan razlog za strah - do tada je Rusija odvodila djecu iz staračkih domova na okupiranim područjima u koje su bile smješteni i smještala ih u ruske obitelji.
U vrijeme kada je Saša nestao iz Kupjanska, Vladimir Putin je već izmijenio zakon kako bi ukrajinskoj djeci olakšao dobivanje ruskog državljanstva i posvajanje u ruske obitelji.
Ruska pravobraniteljica usvojila tinejdžera iz Mariupolja
U svemu je sudjelovala i ruska pravobraniteljica Maria Lvova-Belova koja je više puta ukrajinsku djecu nazivala "našom". Sama je posvojila tinejdžera iz Mariupolja, objavivši slike s njegovom novom ruskom putovnicom.
"Bojala sam se da ga nikad neću pronaći ako ga odvedu u Rusiju. Bojala sam se da će biti stavljen u udomiteljsku obitelj", govori Tetjana. "Kakve veze imaju naša djeca s ičim? Zašto su nam to učinili? Možda samo da nam nanesu bol, kao i sa svim ostalim", pita se.
Kad je napokon stigla u Perevalsk, nakon iscrpljujućih pet dana na putu, Tetjana je čvrsto zagrlila svog sina. Saša nije rekao ni riječi. Plakao je od sreće.
Tetjanina priča jedna je od mnogih. Brojne ukrajinske majke ni danas ne znaju gdje su njihova djeca.