Učinio bih sve da dođem do Europe. Bilo je vrijedno rizika, loših uvjeta i straha, koliko god to bilo teško povjerovati. Jednostavno rečeno, danas imam puno bolji život nego prije.
Ali moj put preko Sredozemnog mora, ako i put na tisuće drugih imigranata nije bio lak. Ovo je moja priča.
Sve je počelo kad sam prošle godine ostao bez posla u Dubaiju. Istekla mi je radna viza i nisam imao kamo. Ja sam Sirijac. Povratak u Siriju nije bio opcija. Povratak vam daje samo dvije opcije - ubijati ili biti ubijen.
Ali Sirijci ne trebaju vizu za Tursku. U tu sam zemlju stigao u prosincu s jednim ciljem - dokopati se Europe.
Dok sam boravio u Istanbulu otkrio sam mnoge stranice o krijumčarenju iz Turske u Italiju morskim putovima. U svima se spominjao Mersin, lučki grad na jugu pa sam se uputio tamo.
Tamo sam upoznao Sirijca koji je već platio krijumčarima i koji je planirao krenuti na put za koji dan. Rekao mi je da je krijumčar dobar čovjek i da ima dobar ugled.
Ugled... Smiješno je to bilo čuti, da ljudi koje sam smatrao kriminalcima brinu oko toga što će drugi misliti o njima. Ali, zašto i ne bi? Pa to je dugoročan biznis, a sukob u Siriji neće završiti tako skoro. Stoga sam odlučio susresti se s tim čovjekom.
Pričali smo o uvjetima plaćanja i pristao sam dati mu 6500 dolara. I to preko nekog osiguranja. Kad dođem do Italije novac bi bio prebačen na njegov račun. Ako bih se predomislio dio novca bi mi tako mogli vratiti.
'Budi spreman cijeli dan, svaki dan, jer možda primiš poziv da je vrijeme za krenuti', rekao mi je. Nekoliko dana kasnije primio sam poziv i moje putovanje je počelo.
Hrvatska pomaže: Nudimo brod za spašavanje migranata u Sredozemlju
Nemaju ih kome vratiti: Lijesovi bez imena, na njima samo brojevi...
Odlučuju o sudbini imigranata: Hoće li ljude poslati natrag i uništiti brodove?
Skupili su 100 muškaraca i žena u pet buseva i odvezli nas daleko od Mersina. Hodali smo 30 minuta po lošem terenu kroz farme naranči uz obalu, u mraku kako nas policija ne bi vidjela.
Ideja je bila da nas u tri mala čamca prevezu do velikog broda. Sjećam se jedne starije žene. Bila je sa svoja dva sina, jedva je hodala. Rekli su joj da će otići bez nje ako ne požuri.
Upitao sam se što bi moglo dovesti nekoga da sebe i svoju obitelj dovede u ovakav rizik. Shvatio sam da je svatko tko ima prošlost, ali ne i budućnost, spreman na ludosti.
Konačno smo došli do broda. Na njemu smo još tri dana čekali da stignu još dva puta po sto ljudi. Nalazili smo se usred Sredozemnog mora. Dovoljno daleko od obale da budemo u međunarodnim vodama.
...
Plovili smo osam sati prije kada se motor pokvario. Bilo nas je tristotinjak, a morske struje su nas počele vuči prema Cipru. Posada je poslala poziv upomoć. Brod se na kraju nasukao te nas je ciparska obalna straža spasila i deportirala nazad u Tursku.
Neki su rekli da više neće pokušavati otisnuti se na taj put. Ja sam rekao da ću pokušati već sutra.
Ionako sam već sve izgubio. Moja obitelj nije imala pojma što radim, ali ja sam sanjao postati ljudskim bićem prema kojem će se drugi tako i odnositi. Nisam htio stati.
...
Nismo imali ni madraca ni deka. Na svoje stvari smo stavili daske kako se ne bi skroz namočile. Pet dana nismo imali ni hrane ni vode, ali to je bar značilo da ne moramo često na WC, ako se stara automobilska guma prekrivena plahtom uopće može tako nazvati. Golemi valovi udarali su na sve strane broda, voda je curila, spavali smo na hladnom metalnom podu.
Jedanaestog dana smo stigli do mora nedaleko Grčke kada su naši vodiči počeli upozoravati talijanske vlasti na našu prisutnost. Rekli su im da smo nasred mora bez kapetana ili posade. I to je zapravo bilo točno, nismo imali kapetana, samo čovjeka koji je prije već radio na tom brodu.
S broda nas je spasio islandski brod koji je djelovao u sklopu Frontexa. Bio sam jedan od zadnjih deset ljudi koji su bili spašeni s broda. Sjećam se kao da je bilo jučer - rađanje novog života.
Odveli su nas u Cataniju odakle su nas poslali u izbjegličće kampove.
Dva dana sam proveo na Siciliji nakon čega sam se uputio prema Milanu, a potom prema Njemačkoj.
Dvanaest dana nakon što je započelo, naše putovanje je i završilo. Ne znam gdje su ostali otišli, ali znam jedno - moj san o dolasku u Europu se ostvario, bez obzira na cijenu i rizik - bilo je vrijedno svega.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook