Nakon službene istrage irska vlada prošli je tjedan objavila da su pronađeni ostaci tijela beba, od novorođenčadi do trogodišnjaka, na tome mjestu, što je užasnulo Irsku te oživjelo tjeskobu zbog toga kako su katoličke institucije uz podršku države nekad tretirale žene i djecu.
Broj tijela nije poznat, no tragovi dokumenata sugeriraju da bi moglo biti oko 800 tijela.
Za Mulryan, čija je majka bila neudana žena 1944. i provela prve četiri godine u domu u Tuamu prije nego što je udomljen, veliko otkriće donosi nadu da bi mogao doznati što se dogodilo s Marian, mlađom sestrom koju nikada nije upoznao.
"Ono što sada tražim jest saznati: gdje je ona?", rekao je Mulryan u intervjuu za Reuters.
"Volio bih da se njezini ostaci prenesu odande te joj organizirati dostojanstveni sprovod", rekao je čovjek koji ima sedmero djece i osmero unuka.
Stopa smrtnosti djece u crkvenim institucijama znatno je viša nego u širem irskome društvu i vjerojatno je da će biti otkrivene i ostale neobilježene masovne grobnice.
Potvrde o smrti uglavnom navode infekcije poput ospica, gastroenteritisa, bronhitisa, tuberkuloze, meningitisa i upale pluća, ali nitko nije ustanovio zašto su ondje djeca toliko više umirala nego u ostaloj populaciji.
"Moram živjeti s tim da ne znam što joj se dogodilo", rekao je Mulryan koji je saznao da je imao sestru prije nekoliko godina.
Zašto su tijela beba pokopana u kanalizaciji
U prošlosti, stroga katolička moralnost smatrala je trudnoću prije braka duboko sramotnom i takve bi žene obitelj i društvo odbacili kao grešne.
Mulryanova majka Delia bila je jedna od 35.000 irskih žena koja je prošla kroz katoličke domove za majke i djecu, gdje su djeca rađana u tajnosti u 20. stoljeću.
Moć Crkve i stigma povezana s neudanim majkama tako su dominirale da su okrutno postupanje prema tim ženama i njihovoj djeci bile tabu teme desetljećima i mnoge su zaboravljene.
Dom u Tuamu koji su vodile časne sestre u redu Bon Secours, djelovao je od 1925. do 1961. i srušen je 1970. godine.
Časne sestre nisu dale komentar o tome zašto su tijela beba pokopana u kanalizaciji. Rekle su da su predale podatke o domu lokalnim vlastima kad je dom 1961. zatvoren.
Zahvaljujući upornim naporima lokalne povjesničarke amaterke Catherine Corless, koja u svoje slobodno vrijeme istražuje povijest doma, otkriveno je postojanje masovne grobnice.
"Osjećam da to moram učiniti zbog njih. Pravda se mora zadovoljiti", rekla je Corless. "Osjećam da su ta djeca bačena kao smeće, samo zato što su bila tzv. nezakonita".
Kao rezultat njezina istraživanja, u 2014. je uspostavljena komisija za istrage o 18 domova za majke i djecu širom Irske, uključujući Tuam.
Djecu iskorištavali kao radnu snagu
"Ako se nešto dogodilo u Tuamu, vjerojatno se dogodilo i u drugim domovima za majke i djecu širom zemlje", rekao je dublinski biskup Diarmuid Martin 2014.
Majke bi najčešće provodile godinu dana u domovima poput onoga u Tuamu prije no što su bile odvojene od svojih beba i poslane dalje.
Mnoge su napustile Irsku i počele nove živote na drugim mjestima. Druge, poput Delije Mulryan, bile su zatvorene u poznatim "Magdaleninim praonicama" gdje su "posrnule žene" prisiljene raditi bez ikakve novčane naknade.
Neka su djeca udomljena, neka usvojena, a neka su ostala u domovima za majke i djecu dok nisu bila poslana u državna crkvena sirotišta, gdje su učila raditi.
Peter Mulryan bio je među mnogima koji su iskusili maltretiranje i ponižavanje udomiteljske obitelji koji su takvu djecu iskorištavali kao radnu snagu.
"Bili smo nitko. Nitko nas nije poštovao", rekao je Mulryan koji je izrazito bio svjestan svojeg niskog statusa zbog kojeg je bio povučen i nije volio pričati o svojem podrijetlu.
Kao odrastao čovjek, Mulryan je pronašao svoju majku i posjetio je nekoliko puta u Magdaleninoj praonici gdje je provela ostatak svojeg života. Kad mu je rođena prva kći, odnio ju je pokazati majci, koja ju je privila u naručje. Nikada nije otkrila da je i ona nekada imala djevojčicu.
"Sobe strave"
Ugled Crkve i crkvenih vlasti ozbiljno je narušen zadnja dva desetljeća zbog niza skandala u vezi sa svećeničkom pedofilijom, zlostavljanjem u Magdaleninim praonicama, prisilnim usvajanjima nezakonite djece i drugim bolnim pitanjima.
Nakon otkrića ostataka dječjih tijela u Tuamu, naslovnicama irskih medija dominirao je skandal koji je izazvao buru emocija. U ponedjeljak navečer, državna televizija objavila je imena 796 izgubljene djece, koja su se nizala na ekranu uz zvuke posmrtne glazbe.
Govoreći pred parlamentom o domu u Tuamu irski premijer Enda Kenny rekao je da su to "sobe strave" te kazao: "Tuam nije samo groblje, to je društvena i kulturna grobnica... Nismo samo sakrili tijela malih ljudskih bića, kopali smo duboko i još dublje da pokopamo svoje sažaljenje, svoje milosrđe i samu humanost", rekao je.
U svojoj nedjeljnoj propovijedi u lokalnoj katedrali, tuamski nadbiskup Michael Neary rekao je da je "užasnut i ožalošćen" i govorio o velikoj patnji i bolu zbog malenih i njihovih majki". Ali neki rođaci izgubljenih beba u Tuamu nisu zadovoljni takvim odgovorima.
"Riječi su riječi. Želimo akciju. Je li ovo isprika ženama i djeci? Nije", rekla je Anna Corrigan, čija su dva brata John i William Dolan prema evidenciji umrla kod kuće.
"Trebalo bi uzeti DNK sa svih tjelesnih ostataka, uspostaviti DNK bazu. Potrebni su nam odgovori", rekla je u intervjuu u svojem domu u Dublinu.
Rođena 1956, Corrigan je odrasla kao jedino dijete. Mnogo kasnije tijekom života, nakon što su joj umrli roditelji, istraživala je povijest svoje obitelji i pronašla da je njezina majka imala dvoje djece u domu Tuam 1946. i 1950.
Oba djeteta umrla su vrlo rano. Ima potvrdu o smrti za Johna, ali nema informacije o tome što se dogodilo Williamu.
"Bila sam uskraćena za braću. Odrasla sam misleći o tome da sam jedino dijete. Sada moram izmijeniti svoje mjesto u obitelji. Ja sam treće dijete. Imam dvoje djece koja nemaju svoje ujake", rekla je u intervjuu u svojemu domu u Dublinu.
"Ponekad plačem, ponekad razmišljam o tome što sam izgubila", rekla je. (Hina)