'Bili smo zabrinuti prisutnošću u Bosni male skupine islamskih ekstremista koja je kasnije postala poznata kao al-Qaida. U Daytonskom sporazumu zahtijevali smo njihovo uklanjanje i NATO-u dali pravo da ih napadne. Bez Daytona, al-Qaida bi vjerojatno planirala terorističke napade 11. rujna 2001. iz BiH, ne iz Afganistana', navodi Holbrooke, glavni arhitekt Daytonskog sporazuma, koji je nedavno posjetio BiH.
U kolumni pod nazivom 'Pouke iz Daytona za Irak', Holbrooke ponovno predlaže federalno uređenje BiH iz Daytonskog sporazuma kao model za mirovne napore u zemljama s dubokim etničkim ili vjerskim razlikama, kako što su 'Irak, Afganistan, Sudan' i mnoge druge.
'Svijet je manje ili više okrenuo leđa BiH. Vratio sam se da vidim kako stvari stoje. Ono što sam našao je relevantno za druga područja, uključujući Irak', piše nekadašnji veleposlanik SAD-a pri UN-u.
Ukazujući na iskoristivost modela Daytona, Holbrooke u kolumni analizira rezultate koje je sporazum do danas dao u BiH, rabeći ocjenjivanje iz američkog školskog sustava - od A (5) do F (0).
Najvišu ocjenu A+ Holbrooke daje za puno ostvarenje glavnog cilja sporazuma - okončanje rata, bez i jednog izgubljenog života vojnika iz SAD-a ili NATO-a.
Najnižu ocjenu F (0) dao je Rusiji, za koju kaže da 'potkopava Daytonski sporazum i protivi se gotovo svemu što radi novi visoki predstavnik Miroslav Lajčak'.
Za vojnu integraciju u BiH Holbrooke daje ocjenu B+, ističući da su tri nekada zaraćene vojske sada jedna državna vojska s jedinstvenom zapovjednom strukturom, koja se ustrojava u skladu s NATO standarima.
Fizičku podjelu BiH on ocjenjuje s A-, ističući kako se u Daytonu predviđalo da će zemlja ostati fizički podijeljena na srpski i muslimansko-hrvatski entitet, uz snage NATO-a u demilitariziranoj zoni, kao između dviju Koreja, što se nije dogodilo.
Za gospodarsku integraciju Holbrooke daje C+, ističući problem "duboko ukorijenjene korupcije i političare koji se maskiraju kao nacionalisti da bi zadržali kontrolu nad državnim tvrtkama".
Za približavanje EU-u, po njemu, BiH zaslužuje B-, posebno za nedavni sporazum o reformi policije, koji je otvorio put za potpisivanje SSP-a s Bruxellesom, i 'najbolja je politička vijest u dugo vremena'.
Politička integracija BiH zaslužuje C-, poglavito zbog neuspjelih ustavnih reformi iz 2006. godine, smatra Holbrooke koji izdvaja Harisa Silajdžića kao glavnog krivca za taj neuspjeh, jer je smatrao da će reforme ojačati Srbe.
Za čelnika bosanskih Srba Milorad Dodika, Holbrooke kaže kako traži potporu Beograda i Moskve i 'čini sve da oslabi ili paralizira vladu u Sarajevu'.
Dodikovo zalaganje za neovisnost srpskog entiteta i Silajdžićevo za ukidanje entiteta u BiH, Holbrooke kritizira kao nedopušteno po Daytonu i naziva 'nazadnom politikom koja može ozbiljno destabilizirati Balkan', uz podsjećanje da je takva politika već izazvala rat.
Odnos BiH i međunarodne zajednice po Holbrookeu zavrijeđuje ocjenu C-, a odnos s SAD-om C+, pri čemu ističe da je 'politički napredak u BiH počeo opadati kada je postalo jasno da Bosna nije prioritet Busheve administracije'.
Washington se mora sjetiti da bez snažnog američkog vodstva napredak u BiH još uvijek može nestati, piše Holbrooke, uz ocjenu da je odluka o zamjeni snaga NATO-a s manjim vojnim snagama EU bila 'grozna greška'. Krivnju za to pripisuje diktatu tadašnjeg ministra obrane SAD-a Donalda Rumsfleda.
Holbrooke navodi da je Christian Schwartz-Schilling, kao 'slabi nasljednik Paddya Ashdowna dodatno podrivao reforme i time ohrabrio oportunističke političare da ponovo zaigraju na etničku kartu'.
Sadašnjeg visokog predstavnika Slovaka Miroslava Lajčaka opisuje kao 'vještog diplomata, s nedovoljnom potporom Bruxellesa'.
Vanjsku politiku BiH američki diplomat ocijenio je s C+, ističući da postoji više manje jedinstvena vanjska politika, podjela veleposlanika, jedna putovnica i etnički redoslijed na dužnosti šefa diplomacije.
Nijedan sporazum ne vrijedi ukoliko nije široko primjenjen, a politički aranžmani moraju odražavati povijesne i etničke realnosti. Jedinstvena država s jakom središnjom vlašću može funkcionirati u Japanu ili Francuskoj, ali ne i u BiH, niti u Iraku, Afganistanu ili Sudanu. Vlast u takvim zemljama mora biti podijeljena između središnje vlade i saveznih država ili pokrajina, kao u SAD-u, Njemačkoj i Indiji. Sjedinjene Države moraju takvu situaciju prepoznati i u Iraku, zaključuje Richard Holbrooke u svom osvrtu.