Američki novinar Max Tani odlučio se upustiti u svojevrsni izazov koji je u Washingtonu postao gotovo statusni simbol – pokušati doći do privatnog broja mobitela predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Ideja mu je, kako sam navodi, sinula nakon što je naišao na niz “ekskluzivnih” telefonskih intervjua s Trumpom, uključujući i one autora za koje dotad nikada nije čuo.
Početkom prošlog tjedna, nakon još jednog takvog teksta, odlučio je provjeriti koliko je zapravo teško doći do predsjednikova broja i osobno ga nazvati. Svoje iskustvo opisao je za portal Semaphor.
Namjerno je izbjegao najjednostavniji put – da broj zatraži od kolega koji ga već posjeduju – jer ga je zanimalo koliko je taj, u novinarskim krugovima često nazivan “sveti gral pristupa”, doista nedostupan.
Ubrzo je, međutim, shvatio suprotno. Kako ističe, činjenica da se nešto tretira kao vrijedna roba ne znači da je teško dostupno. Naprotiv, u ovom slučaju riječ je o jednoj od najlošije čuvanih tajni u Washingtonu, piše Semafor.com.
Do broja u svega nekoliko minuta
Tani opisuje da mu je trebalo tek nekoliko minuta da dođe do Trumpova kontakta. Već tijekom drugog telefonskog razgovora, novinar koji prati unutarnju politiku ponudio mu je broj – i to bez da ga je Tani uopće tražio.
Ubrzo potom, drugi novinar dao mu je isti broj, uz jedinu napomenu da ga ne dijeli dalje.
Prema Taniju, ovaj primjer jasno pokazuje koliko je predsjednikov privatni broj zapravo rasprostranjen među novinarima, unatoč dojmu da je riječ o ekskluzivnom i teško dostupnom kanalu.
Broj kao valuta moći
Trumpov mobitel u Washingtonu je, piše Tani, postao svojevrsna valuta. U gradu koji funkcionira na blizini političke moći, imati izravan kontakt s predsjednikom nosi poseban prestiž.
Njegov telefon gotovo neprestano zvoni – pozivi stižu kasno navečer kada ne može spavati, tijekom večeri dok gleda televiziju, ali i rano ujutro čim počne objavljivati na društvenoj mreži Truth Social. U tim trenucima, dodaje Tani, zna biti i pomalo razdražljiv.
U samo dva tjedna, otkako su SAD i Izrael pokrenuli vojne operacije u Iranu, Trump je dao više od 30 telefonskih intervjua. Tani ga opisuje kao radijskog voditelja koji se javlja bez provjere i vodi kratke razgovore s novinarima iz raznih redakcija.
Primjerice, početkom mjeseca novinari ABC Newsa Jonathan Karl i Rachel Scott dobili su odvojene razgovore u kojima im je Trump tvrdio da operacija u Iranu ide dobro.
Opušten pristup razgovorima
Prema riječima anonimnog dužnosnika Bijele kuće kojeg Tani citira, Trump te telefonske razgovore često ne doživljava ozbiljno. Kada se javi, zna biti zauzet drugim stvarima, uključi zvučnik pred više ljudi i razgovara ležerno, često se i zabavljajući zadirkujući sugovornike.
Isti izvor smatra da novinari koji takve pozive doživljavaju kao ozbiljan rad zapravo čine štetu sami sebi. Sve više novinara, čini se, počinje dolaziti do istog zaključka. Kako je primijetio The Atlantic, malo koji od tih razgovora donosi dublje razumijevanje aktualnih događaja, uključujući i rat.
Privlačnost koju je teško ignorirati
Unatoč kritikama, takav pristup i dalje ima snažnu privlačnost. Jedan washingtonski novinar usporedio ga je s iskušenjem iz Gospodara prstenova.
"Osjećam se kao Frodo s prstenom. Znam da je opasno, ali me stalno privlači”, rekao je.
Tani smatra da upravo ta kombinacija lake dostupnosti i simboličkog prestiža potiče sve veći broj novinara da pokušaju dobiti predsjednika na telefon.
Kako je praksa nastala
Trumpova sklonost izravnoj komunikaciji s novinarima nije nova pojava. Još u vrijeme prije mobitela mnogi su novinari u New Yorku imali njegov uredski broj i mogli ga nazvati.
Tijekom prvog predsjedničkog mandata često je kontaktirao medijske osobe, uključujući poznate televizijske voditelje poput Seana Hannityja i Tuckera Carlsona, ali i pojedine novinare.
Ipak, njegov privatni mobitel dugo je bio rezerviran za uzak krug ljudi. To se promijenilo između dva mandata, kada je počeo koristiti broj iz Floride i češće komunicirati s poslovnim i političkim krugovima.
S vremenom su novinari do tog broja dolazili na različite načine – preko članova obitelji, poslovnih kontakata ili jednostavno tako što bi ga zatražili izravno od Trumpa – i počeli ga dijeliti međusobno.
Kratki i nepredvidivi razgovori
Razgovori s Trumpom najčešće traju vrlo kratko, često svega nekoliko minuta. Tijekom intervjua znao je prekidati razgovor kako bi se javio na druge pozive, uključujući i one od novinara.
S vremenom su se razvile i svojevrsne “strategije” kada ga je najbolje nazvati. Neki smatraju da su večernji sati idealni jer tada gleda televiziju, drugi preferiraju kasnu noć kada ne može spavati, a treći rano jutro – iako tada može biti lošeg raspoloženja.
Postoje i dodatna nepisana pravila: nakon partije golfa često je dobro raspoložen, a neposredno nakon objave na Truth Socialu spremniji je iznijeti svoje stavove.
Zbog učestalosti poziva, pojedine redakcije počele su organizirati korištenje broja kako bi izbjegle prekomjerno zvanje. Neke su čak formirale timove koji koordiniraju tko i kada kontaktira predsjednika.
Pokušaj bez odgovora
Nakon što je prikupio sve informacije, Tani je odlučio i sam okušati sreću. Odabrao je subotnje poslijepodne, računajući da je tada raspored opušteniji. Pripremio se na to da će se Trump javiti jednostavnim “Halo?”, kako su mu opisali drugi novinari.
Nazvao je – ali odgovora nije bilo.
Kasnije je zaključio da vjerojatno nije mnogo propustio, jer takvi razgovori rijetko donose značajne informacije.
Sve više kritika
Sve veći broj novinara počinje otvoreno kritizirati ovu praksu. Neki je nazivaju sramotnom, drugi besmislenom i bez stvarne vrijednosti. Ipak, mnogi priznaju da su i sami barem jednom sudjelovali u takvim razgovorima.
Jedan novinar koji je razgovarao s Trumpom opisao je situaciju riječima: on se zabavlja, govori što želi, a pitanja su lagana.
Eric Schultz, bivši dužnosnik iz administracije Baracka Obame, rekao je da je nezamislivo da bi toliki broj novinara imao privatni broj predsjednika u vrijeme Obame.
Trumpa je opisao kao vještog u pružanju pristupa u zamjenu za povoljnije izvještavanje, ali je naglasio da takvi intervjui nemaju stvarnu vrijednost i da novinari često samo prenose njegove izjave bez dublje analize.
Na kraju je postavio pitanje koje, čini se, sve više lebdi nad ovom praksom: je li cilj dobiti predsjednika na telefon i privući pažnju, ili držati moćne odgovornima? Što je važnije – pristup ili istina?