Na fotografiji iza nesretne žene vidljive su ruševine nastale nakon bombardiranja i vojne opsade Gorija. Ona je samo jedna od mnogobrojnih žrtava rata u Gruziji. Ali do sada njezin je identitet i stanje bilo anonimno.
Nedavno su je pronašli novinari 'Maila on Sunday'. Njezino je ime Giuli Beruashvili i trenutačno se nalazi u bolnici u Tbilisiju.
Tražili su je pokazujući njezinu fotografiju prolaznicima na ulici, koordinatorima izbjeglica, te institucijama u Goriju. Njihova se taktika isplatila na ulici gdje su susreli ljude koji su bili na putu za centar gdje se dijelila pomoć vlade, hrana, deke i sl. Grupa žena sa sela vidjela je fotografiju i počela pričati o svojoj prijateljici Giuliji.
'Mislili smo da je mrtva', rekla je jedna žena koja je novinarima dala broj telefona Giulijinog sina Levana. Nakon što su ga nazvali novinari, Levan je počeo tužnu priču o svojoj majci koja se polako i teško oporavlja u bolnici od velikih ozlijeda.
Od tragičnog događaja Giuli nije progovorila ni jednu riječ. Liječnici smtraju da je traumatizirana te da će vjerojatno proći mjeseci prije nego ponovno progovori.
Giuli ima 58 godina i majka je petero djece. Uslijed eksplozije zadobila je unutarnje ozlijede i ima teške ozlijede tkiva u desnom ramenu i slomljeni lakat. U leđima i bedrima ima najmanje 13 šrapnela.
'Ova je gospođa u potpunom šoku od kada se našla blizu eksplozije. Sretna je što je preživjela jer u njezinoj se neposrednoj blizini potpuno urušila zgrada. Prvo je bila primljena u bolnici u Goriju gdje je bila na operaciji zbog ozlijede jetre i pleuralnog zadebljanja. Nakon toga je prevezena u Tbilisi. Nekoliko je dana bila u tako lošem stanju da je vrijeme provela u nesvjesti na odjelu intenzivne njege, a na životu su je održavali aparati. Njezino je fizičko stanje trenutačno stabilno, a poboljšava se svaki dan, iako još uvijek osjeća jaku bol od šrapnela, a i njezino rame će trebati još operacija. Ono što nas najviše zabrinjava jest činjenia da ne može pričati. Moža nas čuti i razumijeti, smije se i može kimati glavom. Ali kada pokuša progovoriti veoma je uzrujana. Vjerujemo da joj može pomoći ljubav i razumijevanje njezine obitelji', rekao je njezin liječnik dr. Leri Pilpani.
Tragičan događaj dogodio se kada su ruske vojne snage počele stizati u Južnu Osetiju. Gori, u kojem živi 50,000 stanovnika, od osetijske je granice udaljen 24 kilometra te je postao meta ruskih vojnika. Umjesto vojnih ciljeva, oružjem su uništili nekoliko stambenih zgrada, pri čemu je ubijeno mnogo ljudi, a mnogi su odlučili napustiti grad i postali izbjeglice.
Najstariji Giulijin sin, 26-godišnji Levan stalno posjećuje majku, a novinarima je ispričao detalje Giulinog izbivanja iz kuće u trenutku kada je ranjena. Na ulicama Gorija sama se našla zbog dnevne rutine oskudice i siromaštva.
Giuli je samo jedna od mnogih u istoj situaciji - siromašna Gruzijka koja se sa životom borila i bez ratnih problema, a kada su još i oni postali dio njezine stvarnosti završila je u bolnici s teškim ozlijedama.
'Živjeli smo u Berbukiju, selu pet kilometara udaljenom od Gorija. Moja majka svaki dan ustajala je rano kako bi pomuzla naše tri krave. Ona radi jogurt i flašira mlijeko, a onda ga prodaje malim trgovinama u gradu. Kada su vojnici započeli rat, nije bilo javnog prijevoza, pa je u grad išla pješice, u rukama noseći dvadesetak litara mlijeka i jogurta. S novcem koji zaradi takvom prodajom, kupuje rižu, povrće i šećer koji onda donosi kući. U našoj kućici kuha nam ručak, a moje sestre koje imaju 14 i 19 godina pomažu joj u kući. One čiste i peru rublje te se brinu za krave. Moj je otac prije imao posao, bio je vozač kamiona, ali sada veoma rijetko može pronaći posao, tako da nam je novac od prodaje mlijeka i jogurta jedini prihod. To je manje od 10 funti dnevno, ali i s tim smo nekako uspijeli preživjeti. 12 godišnji brat još uvijek ide u školu', ispričao je Levan, koji ne radi zbog teške ozlijede noge prije nekoliko godina.
Giulijina najstarija kćer ima 28 godina i živi sa suprugom i dvoje djece u Kvamokxviti, selu u blizni Gorija, koji je nekoliko dana, kaže Levi, bio napadan pa ne zna što se s niima događa.
'Čuo sam da su bombardirali mjesto na kojem je trebala biti moja majka, pa sam trčao u Gori kako bi je potražio, ali sve je bilo napušteno. Ljudi iz obližnjih zgrada su mi rekli kako je hitna pomoć odvela ozlijeđene i mrtve. Sve je bilo tako kaotično, požari, vatrogasci, policija, ali nitko mi nije znao reći gdje je moja majka. Kada sam došao u bolnicu sve je bilo puno mrtvih tijela i bilo mi je izuzetno teško tražiti majku među njima', pričao je Levi koji je ubrzo nakon toga našao prijevoz za Tbilisi jer je u Goriju u tijeku bila evakuacija. Čuo je avione u zraku, a tenkovi su se približavali gradu.
'Nakon što sam stigao u Gori, prvo sam otišao u bolnicu Gudushauri. Gotovo sam izgubio nadu, a onda mi je prišla bolničarka koja je rekla kako je u bolnicu primljena neidentificirana žena te da se nalazi na intenzivnoj njezi u drugoj bolnici. Veoma sam se brinuo. Nisam znao je li mrtva ili živa, a sve koje sam pitao za nju nisu je znali, nisu čuli njezinom ime. Pretražio sam sve odjele velikog bolničkog kompleksa u Tbilisiju, a onda sam je našao u odjelu za oživljavanje, bez svijesti i sa svim žicama i tubama oko sebe. Bio sam tako sretan kada sam shvatio da je živa, ali i nesretan što je u takvom stanju. Plakao sam, a liječnici su bili veoma suosjećajni. Ubrzo sam saznao da ne može govoriti, rekli su mi da je to zbog šoka'.
Majka ga može prepoznati, smije se njegovim šalama i kima glavom. Otac je nije još posjetio, jer je veoma depresivan.
'Stoga sam ja trenutačno glava obitelji. Živimo u izbjegličkom kampu, ali tražim neki stan koji bi mogli iznajmiti kako bi majka mogla doći i živjeti s nama. Možda će onda smoći snage da progovori', nada se Levan.
On nije znao da je fotografija njegove majke obišla svijet i da su je vidjeli milijuni ljudi te da su se mnogi pitali što je s njom.
'Kao i mnogi Gruzijci i moja je majka vidjela mnogo borbe i smrti. Bit će joj drago kada sazna da ljudi znaju i pitaju za nju', rekao je Levan.