"Ovo je pobjeda europske budućnosti Crne Gore", rekao je Đukanović, koji je obećao raditi tijekom svog mandata na približavanju Crne Gore Europskoj uniji.
Njegov glavni protukandidat Mladen Bojanić, kandidat dijela oporbe, rekao je da neće čestitati Đukanoviću koji je "prisvojio državu i sve njezine institucije i ne bi trebao slaviti, već se sramiti". "Crna Gora je izabrala što je izabrala", kratko je prokomentirao.
Prema preliminarnim rezultatima Centra za demokratsku tranziciju (CDT), na temelju 90 posto prebrojanih glasova, Đukanović je osvojio 53,9 posto glasova.
Bojanić je osvojio 33,4 posto, kandidatkinja Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović 8,1 posto, a ostali kandidati ispod tri posto glasova. Prema podacima CDT-a, na izborima je glasalo 64 posto birača.
Prvi put među kandidatima i jedna žena
Na izborima je Crnogorcima bilo dano da biraju između sedam kandidata, među kojima se prvi put našla i jedna žena.
Vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) odlučila je za tu dužnost kandidirati svog čelnika Đukanovića. Podržali su je njezini koalicijski partneri na državnoj razini – Bošnjačka stranka (BS), Socijaldemokrati (SD), Hrvatska građanska inicijativa (HGI) i albanske stranke.
Bojanić je predstavnik jednog dijela oporbe – Demokratskog fronta (DF), Demokrata, Socijalističke narodne partije (SNP) i Građanskog pokreta URA.
Među kandidatima je i jedina žena koja se dosad kandidirala na predsjedničkim izborima, kandidatkinja Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović.
Novi povratak "vječnog" Đukanovića
Iako je već triput odlazio u političku mirovnu, Milo Đukanović proveo je 27 godina obnašajući najvažnije dužnosti u Crnoj Gori, a ovom pobjedom ponovno se vratio na političku scenu.
Đukanović se iz samoproglašene mirovine vraćao svaki put kad bi njegova stranka, koja je cijelo vrijeme na vlasti u Crnog Gori, zapala u krizu.
Bivši crnogorski premijer u šest mandata i predsjednik u jednom, uz izuzetak tri kratke "mirovine" obnašao je dužnost šefa vlade ili države još od 1991., kada je bio najmlađi europski premijer.
Njegova Demokratska partija socijalista (DPS), nastala iz nekadašnjeg crnogorskog Saveza komunista, nikada nije bila u oporbi.
Đukanovićevo posljednje povlačenje iz politike uslijedilo je nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2016. koje je zasjenio skandal oko hakiranja društvenih mreža koje je koristila oporba kako bi zaobišla dominaciju DPS-a u državnim medijima.
Na političku scenu vraća se u trenutku kada je DPS pred pritiskom mogućeg gubitka vlasti u nekoliko gradova na lokalnim izborima 27. svibnja i s tankom većinom u parlamentu.
Oduvijek izazivao podjele
Đukanović je, međutim, u Crnoj Gori oduvijek izazivao podjele, a njegova je stranka tako dugo na vlasti prije svega zahvaljujući neslozi među oporbenim strankama koje se, čini se, slažu samo u napadu na njega.
Njegova popularnost polako se smanjivala sa svakim većim političkim zaokretom otkako je Crna Gora dovela u pitanje svoje bliske veze sa Srbijom i njezinim bivšim predsjednikom Slobodanom Miloševićem 1996.
Deset godina poslije Đukanović je zahvaljujući tijesno dobivenom referendumu o neovisnosti izveo Crnu Goru iz zajednice sa Srbijom.
U novije vrijeme usmjerio je zemlju snažno prema zapadu i članstvu u NATO-u, u koji je Crna Gora ušla 2017.
Istodobno je raskinuo tradicionalno savezništvo s Rusijom, dodatno izazvavši ljutnju dijela populacije sklonog Moskvi.
Uza sve to na Đukanovićev račun stalno su stizale optužbe za korupciju i "rođački kapitalizam" s obzirom na to da su neki članovi njegove obitelji dospijevali na ugledne političke, sudačke ili poslovne dužnosti.
U tom smislu ni optužbe protiv Đukanovića nisu stizale samo od crnogorske oporbe. Talijanski tužitelj čak je 2002. zatražio njegovo uhićenje zbog navodne uloge u krijumčarenju cigareta 90-ih godina prošlog stoljeća. Od toga je, međutim, Đukanovića zaštito diplomatski imunitet. (Hina)