Lisabonski ugovor potpisan je na svečanosti u samostanu Svetog Jeronima u nazočnosti čelnika zemalja članica i njihovih ministara vanjskih poslova, predsjednika Europskog parlamenta i predsjednika Europske komisije. Na samoj svečanosti nedostajao je jedino britanski premijer Gordon Brown, koji će se svojim kolegama pridružiti nešto kasnije zbog obveza koje je imao u britanskom parlamentu.
Tijekom svečanosti potpis na ugovor umjesto Browna stavio je ministar vanjskih poslova David Miliband, a premijer će ugovor potpisati nakon što doputuje u Lisabon.
Nakon svečanog potpisivanja slijedi postupak ratifikacije u zemljama članicama, a taj postupak bi trebao biti okončan do početka 2009. godine. Kako sada stvari stoje, jedino će ga Irska staviti na referendum, dok će u ostalim zemljama to biti prepušteno njihovim parlamentima.
Europska unija je reformu svojih institucija, koje bi bile
prilagođene novim okolnostima s obzirom na povećani broj članica, namjeravala riješiti europskim ustavom koji je potpisan 2004. godine.
Rad na ustavu započet je još 2001. godine, ali je definitivno propao nakon što je odbijen na referendumima u dvije zemlje utemeljiteljice EU, Francuskoj i Nizozemskoj, u proljeće 2005. godine.
Prema ugovoru iz Nice nije bilo moguće proširenje, budući da je dizajniran za 27 zemalja članica.
"Potpisivanjem Lisabonskog ugovora završavamo šestogodišnju raspravu o našim institucijama", rekao je u svom govoru predsjednik Komisije Jose Manuel Barroso.
Gotovo dvije godine trebalo je čelnicima EU-a da izađu iz blokade i da nađu izlaz iz nastale situacije. Jednu od glavnih uloga u stvaranju novog ugovora imala je njemačka kancelarka Angela Merkel.
"Neka mi bude dopušteno da istaknem izvanredni doprinos njemačkog predsjedništva, koji je nakon Berlinske deklaracije okupilo zemlje članice u Međuvladinu konferenciju te odlučnost i kompetentnost portugalskog predsjedništva, koje je omogućilo ovaj Lisabonski ugovor", rekao je Barroso.