Prema raspoloživim podacima, u Hrvatskoj postoji samo oko 3000 mjesta u specijaliziranim državnim ustanovama, dok je broj zahtjeva na čekanju jednak tom kapacitetu, tj. još oko 3000 nerealiziranih zahtjeva. I što sada? Bolesnu majku, u čiji su se stan dok je ona bila na liječenju u psihijatrijskoj bolnici uselili beskućnici, ostaviti na cesti?
Kći Antonija Dražeta je očajna.
"Majka je sad već skoro mjesec dana u bolnici na psihijatrijskom odjelu. Ona je potpuno nesposobna brinuti se o sebi. Ona je toliko dementna da u roku od dvije minute zaboravi što je rekla, vrlo često miješa neke stvari, ponekad se vrati u prošlost. I tu nastaje problem jer za moju mamu nema nigdje mjesta. Očajna sam i ne bih htjela da se itko ovako osjeća", napominje.
Antonijin je otac preminuo prije godinu dana, a u stan u kojem je nedavno živjela njezina majka ušli su beskućnici. Pozvala je policiju, koja je obavila očevid.
Već danima Antonija zove sve gradske institucije tražeći pomoć za svoju majku, no nitko ne nudi konkretna rješenja. U psihijatrijskim ustanovama, poput ove u kojoj je sada, vrijeme boravka je ograničeno. Antonija je ne može smjestiti kod sebe jer u 50 četvornih metara živi sa suprugom i dvoje djece.
"Razmišljala sam da joj se unajmi nekakav mali stan, garsonijera, ali ona ne može biti sama. Ne mogu ja osobu staviti u stan i zaključati je, to nije normalno. Ona treba redovito piti svoju terapiju, ona se treba hraniti. Kad je bila sama, ona se nije hranila. Dementne osobe više to ne znaju činiti, jednostavno ne znaju", napominje.
Cijene privatnih domova su od 1500 eura naviše, a njezina je plaća 1000 eura.
"Većina domova neće ni primiti osobe s mentalnim poteškoćama, bilo dementne ili bilo koje druge. Znači, pišu vam točno psihičke bolesti i prekrižene su", kaže.
Naime, smještaj za psihički oboljelu osobu u domu traži dodatne sadržaje poput 24-satne skrbi i nadzora, pa je tako i cijena smještaja veća.
Odvjetnica Sunčica Lončar objašnjava što bi se sada trebalo učiniti.
"Uvijek je primarno ono što je osnovno polazište, da je prema Obiteljskom zakonu dijete dužno pružiti skrb i uzdržavati roditelja.
Ako dijete nije u financijskoj mogućnosti, tada uskaču ustanove, odnosno sam sustav socijalne skrbi. Tada se ta skrb premješta na sustav uz financijsko sudjelovanje djeteta u određenoj mjeri, znači u određenom dijelu ili praktički Zavod za socijalni rad samostalno podmiruje sve troškove takve vrste smještaja."
Očajna kći to je i učinila, obratila se i samom ravnatelju Područnog ureda Rijeka Karlu Balenoviću. No rješenja i dalje nema.
Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika, smatra kako Hrvatska starijim osobama, pogotovo onima s mentalnim oboljenjima – što u toj dobnoj skupini nije rijedak slučaj – ne nudi ništa! A najgore je onima koji nemaju obitelj.
I Jasna Petrović i Sunčica Lončar ističu potrebu izvaninstitucionalne pomoći starijim osobama kako je to u drugim državama, poput susjedne Slovenije, u kojoj postoji koordinator za psihički oboljele osobe.
Antonijina majka svoj je radni vijek provela u jednoj od riječkih tvornica koja je nestala u slavnim danima pretvorbe i privatizacije. Dobila je karcinom te otišla u invalidsku mirovinu koja iznosi oko 300 eura. Stan u kojem živi u vlasništvu je grada i države. Znači li to da tu sedamdesetogodišnju ženu, kao i brojne druge u situaciji poput njezine, treba pustiti da život provedu u uvjetima nedostojnim čovjeka?
Više pogledajte u videoprilogu.