Dok je plitički vrh Sjeverne Koreje ulagao u vojnu mašineriju i nuklearno oružje, na tisuće običnih građana umrlo je od gladi zbog nedostatka hrane. Čak su i u dječjim vrtićima smanjivani obroci. Prema nekim podacima ondje je 1960. živjelo oko 12 milijuna stanovnika, dok ih danas živi više od 23 milijuna! No zbog lošeg životnog standarda prosječan životni vijek je oko 67 godina.
Građani ondje žive u praktički potpunoj izolaciji od ostatka svijeta. Turisti su ondje rijetkost, a ako i uspiju dobiti vizu za posjet toj zemlji - imaju strogo određene dijelove grada koje mogu razgledati, a i pomno se nadzire što snimaju. I naravno, uvijek imaju pratnju. Ako se fotografiraju pored ogromnih slika Kim Jong-ila vodiči ih opominju da ga na slikama moraju imati u punoj veličini jer da ga oni 'poštuju od glave do pete'.
U medijima se spominje kako se u Sjevernoj Koreji trava pored puta sječe velikim škaricama, a ulice peru četkama i krpama. Brojne stepenice do statua Kim Jong-ila peru djeca, a u državi mu je podignuto oko 500 spomenika.
Na katedri za strane jezike, prenosi 24sata.info, studenti kažu da su naučili engleski jezik zahvaljujući velikodušnosti vođe koji im dozvoljava da gledaju neke engleske i američke filmove. Mladi ondje ne znaju za internet kakav mi poznajemo, već koriste poseban, interni internet.
Tek 2008. im je ukinuta zabrana korištenja mobilnih telefona, a na državnoj televiziji se samo slave njihovi vođe, vojska, uzorna sela i državne tvrtke.
Procjenjuje se da svake godine, piše 24sata.info, oko 3.000 Sjevernokorejaca pobjegne u Južnu Koreju. No ondje, da bi se snašli u 21. stoljeću, moraju mjesecima pohađati specijalne škole.