Spomenute nuspojave jednog čarobnog putovanja ostaju tek zgodna uspomena na rijetke trenutke u kojima ste se pitali 'što je meni ovo trebalo'.
Ovaj nestvarni kontinent godinama je bio moja tiha patnja, a Peru najveća želja još od vremena kada sam kao bezbrižni srednjoškolac oduševljeno 'gutao' tekstove o Machu Picchu.
Sredinom siječnja san mi se konačno ostvario. 25 sati nakon polijetanja i tri promjene aviona na liniji Ljubljana – Frankfurt – Sao Paulo – Lima konačno sam sletio u zračnu luku 'Jorge Chavez'. Kako sam putovao solo, bio sam siguran da ću Hrvatski u sljedeća tri tjedna govoriti jedino preko Skypea, no prva osoba koja mi se obratila po slijetanju u Limu učinila je to upravo na materinjem jeziku. Anamarija, učiteljica iz Paga, iz Čilea se vraćala kući, pa se je dvoje Hrvata neočekivano srelo na aerodromu osmomilijunske peruanske prijestolnice.
Kod solo putovanja na jednu stvar sa sigurnošću možete računati. Da ćete upoznati galeriju zanimljivih likova koji su poput vas krenuli zimski godišnji odmor provesti u toplim krajevima ili putuju već mjesecima bez jasnog plana kada će se vratiti kući. Trojica Engleza koje sam upoznao u Limi pripadali su drugoj skupini. Plan putovanja savršeno nam se poklapao, pa smo odlučili zajednički nastaviti spuštanje prema jugu (Cusco – Machu Picchu – jezero Titicaca – La Paz – Uyuni).
Opisivati detaljno sve što smo vidjeli i doživjeli na putu nema smisla, jer bi zauzelo toliko prostora da bi i najuporniji od Vas odustali nakon nekog vremena.
Umjesto toga, samo poruka. Svima onima koji razmišljaju o putovanju u Peru i Boliviju.
Zapalite bez razmišljanja. I obavezno se provozajte cestom smrti iznad La Paza i krenite na trodnevnu avanturu Salar de Uyunijem (Machu Picchu ne trebam ni spominjati).
Nemate s kim? Briga vas, idite solo. Neki Englezi čekaju i na vas.