Kao da su više pozornosti posvetili argumentirajući stav da onaj drugi ne bi trebao biti predsjednik, nego što se bave time zašto bi baš on ili ona trebali dobiti glas građana.
U tim ''svakidašnjim jadikovkama“ nad brutalnošću retorike, napadima i uvredama kojima je izložena, prednjači Kolinda Grabar-Kitarović ponavljajući: Čuli smo samo uvrede, hrvatsko društvo ne može tako dalje, naravno sve izgovoreno tonom majke koja kori nestašnu djecu i poziva ih da budu pristojni. Vjerojatno izabire i strategiju prikazivanja sebe kao žrtve nasilnika iz školskog dvorišta, Zorana Milanovića.
No, istovremeno, ona koja poziva na zajedništvo i državu bez podjela, istovremeno poziva na izbor ''prave Hrvatske“ implicirajući time, naravno, da postoji i onda druga, pogrešna. A upravo te implikacije, izazivaju kritike javnosti pa se ona, ponovno nevješto pokušava opravdati da nije, zapravo, tako mislila.
Ako ćemo po ičemu pamtiti kampanju Kolinde Grabar-Kitarović onda su to brojne izjave koje su se retrogradno trebale dodatno pojašnjavati, ublažavati, ispravljati. I to je onda činila ili ona ili su joj ''pomagali“ premijer, predsjednik Sabora, suradnici. Gotovo da ne postoji nastup na kojem ona nije nešto ''krivo“ rekla, od politički, u najmanju ruku dvojbenih izjava (poput nošenja kolača u zatvor Milanu Bandiću) preko ''Zadranina“ Dražena Petrovića do zaokruživanja ''liste broj 1“ (jer su njoj krivo rekli!).
Da se radi o jednoj pogreški, tada se ona uz smiješak može lako ispraviti, našaliti se i biti simpatična, ali ovako se čini da je pritisak obaveza kampanje kod predsjednice doveo do manjka koncentracije i fokusiranosti pa i nepromišljenosti. A to je je svakako ''šlagvort“ za Zorana Milanovića koji će svaki nedostatak Kolinde Grabar-Kitarović nastojati pretvoriti u svoju prednost. I prikazati se kao bolji, otvoreniji, pošteniji govoreći da Nema prave Hrvatske, postoji Republika Hrvatska. Republika svih građana, ravnopravnih građana. Republika mira, sreće, blagostanja.
Isto tako ističe da kao predsjednik neće sramotiti tu funkciju, obavljat će svoju dužnost trezveno i pošteno implicirajući time da je Kolinda Grabar-Kitarović daleko od toga. I dok su kritike na račun predsjednice manje-više implicitne one su itekako eksplicitne kad je u pitanju napad na HDZ. To je Milanovićev najveći adut, napadati Vladu pa pridobiti glasove svih nezadovoljnih trenutačnim stanjem u državi.
No, ako je cilj široka javnost, onda bi se očekivalo da će i svoj stil, Zoran Milanović prilagoditi širem slušateljstvu. Međutim, neće se on spustiti s pijedestala intelektualca koji poznaje filozofiju Kanta, pjesništvo Tina Ujevića i Petra Preradovića da bi se prikazao kao ''jedan od ljudi iz naroda“. Pa čak i ne mora mijenjati sadržaj svojih govora, ali bilo bi dobro da većina ljudi ne mora koristiti rječnik stranih riječi da bi razumjela što Zoran Milanović misli kad kaže da se predsjednica ponaša ''eratično“.
Jer univerzalno je retoričko pravilo: ako vas ljudi ne razumiju, neće vas htjeti ni slušati. A primijenjeno u političkim kampanjama ono bi glasilo: ako se previše udaljite od birača, neće vas doživljavati kao svog. I onda bi Zoran Milanović mogao sam sebi citirati druge stihove iste pjesme Tina Ujevića: I komu da se potuži? Ta njega nitko ne sluša…
Mia Kovačić i Gabrijela Kišiček donose analizu izborne noći