Ministar Beroš posjeduje dvije osobine inače netipične za političare u Hrvatskoj – simpatičnost i empatičnost. Rijetko koji političar je u tako kratkom vremenu osvojio naklonost nacije.
I čovjek bi pomislio da je teško moguće ohrabrenje i utjehu u kriznim trenucima tražiti u političaru/ministru. A upravo je to Vili Beroš postao u Hrvatskoj – osoba kojoj se vjeruje, osoba koja ohrabruje i suosjeća. I ne, ne bi to uspjelo bilo kome. Dovoljno je samo pomisliti, što bi bilo da je na poziciji ministra zdravstva ostao Milan Kujundžić i kako bi izgledala njegova krizna komunikacija.
Gotovo je sigurno da bi uživao u medijskoj pozornosti pa bi je iskoristio kao pozornicu za pompozne i ohole nastupe kojima bi ljude „podučavao“ i „obrazovao ih“ kako se trebaju ponašati. I mala je vjerojatnost da bi ikome bio simpatičan.
Strpljivo odgovaranje na pitanja
Pa kako je to uspjelo Viliju Berošu? Prva stvar koja se kod njega može primijetiti jest strpljivost u odgovaranju na pitanja, dostupnost i pristupačnost pa čak i kada se postavljaju ista pitanja, čak i kada istu stvar mora ponavljati nekoliko puta, čak i kada se savjeti i upozorenja ne mijenjaju puno, ali ih svejedno treba naglašavati, on to radi mirno i staloženo. A kakvu to poruku šalje javnosti? Ako je ministar staložen, smiren i razuman, tada to moramo biti i mi, ako nas vodi čovjek koji drži sve pod kontrolom (ili barem takav dojam ostavlja), tada možemo biti sigurni.
I upravo zato je njegova, pomalo burna i ljutita reakcija, na navodni nedostatak zaštitne opreme u bolnicama, bila iznenađujuća. I brzo smirivanje strasti i isprike nakon takve reakcije, potez su kojim samo pokazuje ljudskost. Burno reagirati, smiriti se pa se onda još i ispričati nije ništa neoprostivo ili neshvatljivo.
S pozicije ministra zdravstva ima nezahvalnu ulogu da javnost obavještava o svim negativnim vijestima koje nas prate – porast broja zaraženih, vijesti o umrlima pa čak i tragična vijest o djevojčici preminuloj nakon potresa. Međutim, način na koji to radi pokazuje suosjećanje i humanost, izražava sućut obiteljima preminulih i pokazuje iskrenu žalost zbog izgubljenih života.
Ohrabrujuće poruke o zajedništvu
No, istovremeno vrlo uspješno balansira između tragičnog, lošeg i negativnog s jedne strane te optimističnog i pozitivnog s druge strane, dajući ohrabrenje porukama o zajedništvu i snazi, a rečenice poput: To ulijeva nadu i nadam se da će našim zajedničkim naporima doći do još izlječenja mnogo znače. Ono što uspijeva ministru jest da ne krije negativne vijesti, ali ne dopušta da se klone u beznađe, pesimizam ili paniku.
A u svemu tome ostaje skroman ističući zajedničke napore i struke i građana. Ta potpuna lišenost taštine i potrebe da sebe stavi u prvi plan, da iskoristi situaciju za napredovanje ili političke obračune, rijetke su osobine u hrvatskoj politici. Netipično za političara, ali kod njega nema ega, nema prikazivanja vlastite žrtve ili posebnog naglašavanja vlastitih sposobnosti i nikada ne stavlja sebe u prvi plan. To su, primjerice, osobine koje bismo teško vidjeli kod Milana Kujundžića.
Uz to, njegove reakcije na društvenim mrežama su pokazatelj kako se i visokopozicionirani političari mogu spustiti sa svojih funkcijskih visina i komunicirati s „običnim“ ljudima, napisati hvala medicinskoj sestri koja neprestano radi u borbi protiv virusa, zahvaliti dječaku koji iz karantene crta svoje junake novog doba, prihvatiti šalu u kojoj mu se aplikacijom dodaju godine pa stari Vili Beroš najavljuje završetak karantene.
Razumjeti čovjeka kojem teško padaju duge smjene u bolnici, razumjeti ljude koji se šale u teškim vremenima, pohvaliti dijete kojemu sigurno nije lako biti u izolaciji – sve su to osobine čovječnosti koja je uz stručnost i vodstvo ono što svima treba. Imati ministra koji je stručnjak, političar, a uz to i čovjek, barem malo pomaže u kriznim vremenima.