Iako je u raznim dijelovima svijeta i ranije bilo više primjera uspostave sanitarnih kordona, na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine u 18. je stoljeću ostvaren najopsežniji i jedan od najtrajnijih sustava stalne kopnene karantenske zaštitne u cjelokupnoj povijesti čovječanstva, tvrdi povjesničar Hrvoje Petrić.
Sanitarni kordon je sustav mjera oko zaraženog područja kako bi se onemogućilo prenošenje bolesti. Sastoji se od nadzornih točaka, postaja i mjesta u kojima se obavljaju zdravstveni pregledi, izoliraju ljudi i životinje, te provodi dezinfekcija i dezinsekcija svih stvari koje mogu prenijeti bolest iz zaražena u nezaraženo područje, kaže se u jednom leksikonu.
Vojna krajina, pogranično područje Habsburške Monarhije, u početku je bila organizirana kao obrambeni pojas protiv Osmanskog Carstva, a protezala se od Jadranskog mora do Karpata. U povijesti je to područje izraslo u zasebnu političku, vojničku, gospodarsku i društvenu pojavu. Njegov najzapadniji i najstariji dio je Hrvatsko-slavonska Vojna krajina. Zbog čestih širenja kuge i drugih zaraznih bolesti iz Otomanskog Carstva, Vojna krajina je postala i sanitarni kordon.
Carski patent
Razne protuepidemijske mjere postojale su na granici s Otomanskim Carstvom još od kraja 17. stoljeća, ali temelj razvoju kontinuirane zaštite predstavlja Carski patent o zaštiti od kuge iz 1709. godine, kaže povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i napominje da je patent odgovor na epidemiju kuge koja je izbila dvije godine prije, te da je obuhvaćao mjere zadržavanja u karanteni na točno određenim mjestima na granici.
Sanitetsko vijeće, koje je u početku bilo tijelo donjoaustrijskih vlasti, s vremenom je preuzelo protuepidemijsku obranu i drugih habsburških zemalja te je 1719. postalo Dvorskom zdravstvenom komisijom. Komisija je imala ovlasti slati kirurge i liječnike u epidemijama ugrožena područja te uredbama usmjeravati protuepidemijske aktivnosti, kaže on.
Habsburška Monarhija je bila apsolutistička sila koja je mogla oživotvoriti naredbe odozgo. Stoga ne čudi što je patentom Karla VI. od 22. listopada 1728. propisano stvaranje trajnog sanitarnog kordona kao kontinuirane protuepidemijske zaštite na graničnom pojasu Habsburške Monarhije, kaže Petrić. On napominje da se taj pojas protezao od Jadranskog mora do Karpata u ukupnoj duljini od 1900 kilometara, te da se vrijeme zadržavanja ljudi u karanteni mijenjalo.
Karantena 42 dana
Sanitarni kordon počivao je na karantenama i na stalnim kordonskim stražama, ali i na sustavu prikupljanju obavijesti o zdravstvenom stanju u Osmanskom Carstvu. Stalna straža je osigurana nametanjem zasebnih obveza vojnokrajiškom stanovništvu. Pogranične ustanove koja su nadzirale osobe i robu zvale su se kontumaci. Prve kontumacijske postaje, skromne drvene barake u kojima se provodila izolacija sumnjivih putnika te dezinficirala roba, podignute su oko 1730.-1740. uz rijeke Unu i Savu.
Propisana karantena trebala je trajati 42, a nekada i do 84 dana. To je, međutim, dovodilo do problema u trgovini između dva carstva, a znala je izbijati i glad. Stoga su habsburške vlasti od 1768. dopuštale osnivanje raštela, mjesta na kojima se moglo trgovati bez karantene jer u njima kupac i prodavač nisu dolazili u neposredni fizički dodir, kaže Petrić.
Marija Terezija je 1770. donijela Opći zdravstveni pravilnik kojim je zakonski utvrđena postojeća uprava, izvršeno ujednačavanje i propisana djelatnost kontumaca. Tada su u Slavonskoj i Banskoj vojnoj krajini te na prostoru Karlovačkog generalata djelovali kontumaci u Slunju, Rudanovcu, Kostajnici, Banovcima, Zemunu, Mitrovici, Brodu i Gradiški.
I Mletačka Republika je uspostavila trajni sanitarni kordon prema Osmanskom Carstvu poslije potpisivanja Požarevačkog mira, 1718. Protezao se od habsburško-osmansko-mletačke tromeđe pa sve do Neuma.
Više od 10.000 stražara
Za održavanje straže u temeljnom stupnju pripravnosti trebalo je oko 4000 vojnika. Međutim, ako bi se epidemija pojavila u Carigradu, na stražarsku je dužnost dizano 7000 ljudi, a ako bi se kuga približila čak - 11.000 vojnika. Za sve koji su dolazili iz Osmanskog Carstva karantena je 1770. trajala 21 dan, no u slučaju potrebe se mogla povećati na 28, odnosno na 42 dana. Sin Marije Terezije Josip II. skratio je karantenu na 10, odnosno na 21 dan u slučaju pojačane potrebe, napominje Petrić.
Stražari su bili na sigurnoj udaljenosti od putnika jer su u protivnom i sami bili podvrgnuti mjerama karantene. Putnike koji su prelazili granicu izvan glavnih prijelaza straža je trebala otpremiti do kontumaca. Ako bi slučajno putem morali spavati, obavezno se spaljivala njihova slamna prostirka. Stražarima je bio najstrože zabranjen fizički i osobni kontakt s ljudima iz Osmanskog Carstva, kaže Petrić.
Ljudi se u kontumac primalo samo danju te su smještani u kolibe. Pri dolasku se pazilo na čuvanje kvalitete robe te istovremeno vodila briga da ljudi imaju za ono doba solidnu udobnost. Putnike su pregledali liječnici u posebnoj prostoriji u kojoj su ljudi bili odvojeni dvostrukim redom uskih greda postavljenih u razmaku od oko dva metra.
Također ih je ispitivao i upravitelj kontumaca, kako bi procijenio rizik od širenja zaraze. Pri tome je prikupljao i druge obavijesti, o zdravstvenom stanju prostora kojima su dolazili, itd. U Brodu, istočno od grada, u kontumacu su postojale dvije kolibe, svaka s po četiri odjeljka. Odjeljak je činio stambeni prostor, manja kuhinja te ograđeno dvorište sa sanitarnim mjestom, i u njega je u pravilu bio smješten po jedan putnik. Inače se pazilo da se prihvati što manje osoba istodobno, a one koji bi pokazivali tragove bolesti odmah su vraćali u Osmansko Carstvo, ističe Hrvoje Petrić.
Prepustio ime politici
Postoje izvjesna svjedočanstva o životu u kontumacima. Putnik Saviour Lusignan piše 7. srpnja 1786. godine, u vrijeme kada je odredbama Josipa II. liberaliziran prelazak kontumaca: „Jučer sam stigao u Zemun. Pošto su liječnici karantene pregledali mene, kao i moju odjeću, primio me je na stan jedan gospodin rodom iz Smirne, jer su sva svratišta bila zauzeta…“.
Na drugoj strani, na području pod mletačkom upravom, iskustvo izvjesnog Johna Howarda ima zabavniju notu. On u knjizi iz 1789. kaže da se „lazaret u Herceg-Novom u Dalmaciji“ „nalazi na obali, oko dvije milje od grada“. „U pozadini lazareta se diže prekrasan brežuljak. Osobama koje su u karanteni dopušta se da poslije nekoliko dana pođu tamo i da se razonode lovom i sličnim.“
No, Jakobu Mušinoviću iz Kutine očito nije bilo tako dobro, jer je 1775. pobjegao iz karantene i sakrio se u dvorištu brodskog franjevačkog samostana. Ubrzo je uhićen i vraćen u karantenu, o čemu samostanski ljetopisac piše: „Mi smo uspjeli sačuvati zdravlje. Inače, da je našao otvorena samostanska vrata, ušao bi ili u pekaru ili u štal, a samostan bi zacijelo bio zatvoren.“
Sanitarni kordon je smanjio širenje epidemija, ali ne posve. Od sredine 18. stoljeća kuga je pet puta prešla u Habsburšku Monarhiju, a 1795. godine zabilježena je epidemija zabrinjavajućih razmjera sa žarištem u Srijemu. U 19. stoljeću više nije bio problem u prenošenju kuge, nego se trebalo štititi od kolere, no za obranu od nje su slabo pomagale stroge mjere sanitarnog kordona, kaže Petrić.
Održavanje sanitarnog kordona iziskivalo je ogromna financijska i ljudska sredstva, i on je ukinut 1872. godine. Primjenjivan je posvuda po svijetu tijekom cijelog 20. stoljeća. U siječnju 2020. započela je njegova najnovija epizoda.
Kineski grad Wuhan, izvorište pandemije koja je na nezapamćen način osvojila svijet, okružen je sustavom mjera koje povjesničari medicine podvode pod sanitarni kordon. Nakon Kine uvela ga je Malezija, pa europske zemlje, Italija i sve članice EU, kao i sve Hrvatskoj susjedne zemlje za sebe.
No, više se ne zove sanitarni kordon. Zemlje engleskog govornog područja ga zovu „lockdown“, koje hrvatski mediji prevode kao karantena i izolacija. Sanitarni kordon je početkom 20. stoljeća postao politički izraz za sprečavanje širenja ideologija. Sanitarni kordon postale su zemlje istočne Europe protiv „zaraze“ socijalizma iz Sovjetskog Saveza. (Ivo Lučić/Hina)