Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel predstavio je u subotu čelnicima zemalja članica novi prijedlog plana za oporavak koji predviđa smanjenje bespovratnih sredstava za 50 milijardi eura, za koliko bi se povećao iznos koji bi se dodjeljivao kroz povoljne zajmove.
Michel tim prijelogom očito pokušava odobrovoljiti skupinu "štedljivih" zemalja koje se najviše protive ideji da se najveći dio sredstava iz instrumenta EU sljedeće generacije dodjeljuje kao bespovratna pomoć, dok se one zauzimaju da to bude u obliku povoljnih zajmova.
Prema prijedlogu Komisije i prvotnom Michelovom planu EU sljedeće generacije ukupno bi iznosio 750 milijardi eura, od čega 500 milijardi bespovratne pomoći, a 250 milijardi zajmova zemljama članicama čija su gospodarstva najviše pogođena pandemijom koronovirusa.
Novi Michelov prijedlog zadržava ukupni iznos od 750 mlijardi, ali mijenja omjer - 450 milijardi bespovratne pomoći i 300 milijardi zajmova.
Najglasnije u zahtjevu da se smanji dio bespovratne pomoći su Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska, skupina koju se naziva "štedljivom četvorkom". Njima se u tom zahtjevu pridružila i Finska.
Neki od njih su tražili da se bespovratna sredstva srežu za barem 200 milijardi.
Osim toga, Mihel predlaže i povećanje rabata za "štedljivu četvorku", čime bi se smanjio njihov doprinos europskom proračunu.
Također se predlaže i poseban mehanizam koji bi omogućio nekoj zemlji članici da zaustavi isplatu sredstava za oporavak ako ima primjedbe u pogledu korištenja sredstava za oporavak u bilo kojoj članici.
Riječ je o upravljanju sredstvima za oporavak, pitanju na kojem su u petak zapeli pregovori zbog inzistiranja Nizozemske da o tome odlučuju sve zemlje članice jednoglasno, što praktički znači da svaka od njih ima pravo veta na isplatu sredstava nekoj drugoj članici.
Michel također predlaže i da se poveća dio carinskih prihoda koje zemlje članice mogu zadržati za sebe. To je također posebno povoljno za Nizozemsku, jer je roterdamska luka najveći ulaz za uvoz u Europsku uniju. Prihode od carina prikupljaju zemlje članice, ali najveći dio ide izravno u europski proračun, a zemlja u kojoj se naplaćuje manji dio zadržava za sebe.