Godinu dana prošlo je od prvog zabilježenog slučaja zaraze koronavirusom u Hrvatskoj. Kako se Hrvatska sveukupno gledajući nosila s pandemijom? Koji su bili dobri, a koji loši potezi, to jest što smo trebali drugačije napraviti?
Kad je izbila epidemija, izuzetno smo brzo i dobro reagirali. Iako je bilo teško odlučiti treba li tako naglo ići u lockdown, mislim da je ta odluka bila izvrsna. I tada je bilo puno protivnika takve odluke, no danas vidimo da je ona imala pozitivne učinke, posebice tu mislim na uspješnu turističku sezonu.
Na kraju lockdowna, zajedno s mnogim mojim kolegama znanstvenicima upozoravali smo da će naše ponašanje tijekom ljeta utjecati na to kakvu ćemo jesen imati. Nažalost, previše smo se opustili i nismo na vrijeme uveli odgovarajuće epidemiološke mjere. Budući da nakon uvođenja mjera njihovo djelovanje nije odmah vidljivo, zdravstveni se sustav preopteretio, ne samo da nije više bilo praćenja kontakata nego je i zbrinjavanje bolesnika postalo jako problematično. Mjere koje su na kraju donesene u studenom, pojačane kasnije sa zatvaranjem škola, uspjele su popraviti situaciju. Čini mi se da su građani prepoznali ozbiljnost situacije, pa nismo primijetili veći rast zaraženih tijekom blagdana kao ni nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji. Prema tome, čitavu prošlu godinu učili smo kako treba kontrolirati epidemiju, puno toga se nije znalo, sjetimo se samo polemika štite li maske ili ne, ali do danas smo ipak puno naučili. Kad promatramo ljude na cesti, oni se zaista pokušavaju držati mjera. Uvijek ima iznimaka, ali ne znam kad sam zadnji put ušla u trgovinu, a da je prodavač morao upozoriti kupca da stavi masku.
Što smo mogli drugačije napraviti? Sigurno se trebalo aktivnije opirati širenju znanstveno neutemeljenih činjenica koje zbunjuju ljude.
Uskoro nas vjerojatno čeka novo popuštanje mjera. Podržavate li otvaranje terasa kafića i trebamo li strahovati da će popuštanje dovesti do rasta zaraženih?
I dalje moramo biti jako oprezni. Teško je sada na temelju brojeva novozaraženih procjenjivati situaciju jer znamo da to nije prava slika. Broj preminulih i dalje je visok, posljednjih mjesec dana imamo oko 20 preminulih dnevno. U kontekstu toga da znamo da su nove varijante virusa zaraznije, kada brojke počnu rasti, one bi mogle rasti puno brže. Prema tome, popuštati mjere treba jako sporo, a uvoditi nove, ako se za to ukaže potreba, jako brzo. U svakom slučaju, ako brojke počnu rasti, jasno je da je to indikacija za pooštravanje mjera, a ne za popuštanje. Naime, logika epidemije je jednostavna, kad brojevi počnu rasti, neće stati sami od sebe, već će samo rasti sve više. Protuepidemijske mjere najbolje je primijeniti što prije jer ćemo to morati kad-tad učiniti i što to bude kasnije, dulje će trajati. Dugo trajanje oštrijih mjera koje smo primijenili najesen upravo je posljedica toga što se s njima predugo čekalo.
Koliko zabrinuti moramo biti zbog novih varijanti virusa? Sve se glasnije spominje i treći val epidemije.
Nezahvalno je prognozirati, ali ako zemlje u našem okruženju vide pojavu trećeg vala, teško je očekivati da ćemo ga mi izbjeći. Varijante su potencijalno opasne, ali najopasnije su ako ne znamo da su stigle i koje su. Svaki put kad primijetimo novo žarište, treba ga pokušati ugasiti, ali i istražiti radi li se o novoj varijanti ili ne. Ne treba ih se bojati u smislu da je varijanta potpuno novi virus jer se čini da će sva cjepiva koja su trenutačno u upotrebi štititi, pa makar i djelomično, od novih varijanti. Borba protiv stvaranja novih varijanti zapravo je borba protiv velikog broja zaraženih, tj. velikog broja cirkulirajućih virusa. Ne možemo reći što će biti sutra ili prekosutra, ali moramo biti fleksibilni i reagirati na pravi način. Naravno da sam i ja za otvaranje kafića, samo je pitanje kada. Moramo biti jako oprezni da taj treći val, ako se pojavi, bude što blaži, posebice zbog nadolazeće turističke sezone, za koju znamo da je za hrvatsko gospodarstvo jako važna. Nitko neće doći u zemlju u kojoj epidemija nije pod kontrolom. Važno je da se što više ljudi procijepi, ali s ovakvim najavama dostave cjepiva, nema izgleda da će procijepljenost prije jeseni utjecati na sam tijek epidemije, a pitanje je hoće li se to dogoditi i tada.
U ponedjeljak je u Zagrebu počelo masovno cijepljenje. Svjedočili smo velikim gužvama i redovima pred punktovima. Čudi li vas veliki interes za cijepljenje s obzirom na to da u početku on nije postojao?
Kolega Capak u pravu je kad kaže da je nedostatak cjepiva bio najbolja reklama za samo cijepljenje. Kad nečega nema, onda to odmah svi želimo. Znanstvenici upozoravaju na to da je cijepljenje jedini način da se vratimo u normalan život. Cijepljenje nam desetljećima omogućava jako ugodan život. Zaboravili smo na bolesti koje su nekoć ubijale velik broj ljudi. Mnogi nisu ni svjesni koliko smo cjepiva koja spašavaju živote primili još u dječjoj dobi. Ima i primjera kako ljudi brzo nauče da je cjepivo dobra opcija i u drugim bolestima. Sjetimo se samo malih epidemija ospica koje su podigle procijepljenost u nekim do tada slabo procijepljenim županijama i zaustavile bolest. Cijepljenje je jedini način da dosegnemo kolektivni imunitet i da smanjimo cirkulaciju virusa te da jednog dana možda zabilježimo i njegov nestanak. Ohrabrujuće je da sada znamo da cjepiva Pfizera i AstraZenece ne sprječavaju samo nastanak bolesti već i prijenos, tj. širenje zaraze. Čim se smanji količina virusa u populaciji, smanjit će se i vjerojatnost pojave novih varijanti i, nadam se, pokrenut će se povratna veza pozitivnih događaja.
Koliko bi ljudi trebalo biti procijepljeno da bismo mogli početi razgovarati o „povratku na staro“?
To su nezahvalne procjene. Uvijek se baratalo s nekim brojkama od 70 ili 80 posto, ali to može biti i više, a to će opet ovisiti o varijantama virusa koje će u tom trenutku biti u populaciji. Zaraznije varijante uvijek pobijede jer se natječu s onima manje zaraznima, a onda i raste potreban postotak imunih u populaciji u dostizanju kolektivnog imuniteta. Imamo još puno nepoznanica. I dalje ne znamo koliko će trajati imunitet nakon cijepljenja. On će sigurno trajati nekih 10 mjeseci, ali za dulje od toga trenutačno ne znamo.
Svjedočili smo velikom broju cijepljenja preko reda. Je li vas to iznenadilo i je li to zaista, kako neki kažu, dio našeg mentaliteta?
Mislim da se u uređenim državama to ne bi trebalo događati.
Nakon pojave brzih, antigenskih testova povele su se brojne rasprave o tome kolika je njihova učinkovitost. Članovi stožera isticali su kako je njihova svrha screening, a ne dijagnostika, no ostaje činjenica kako se pozitivni na antigenskim testovima ne pribrajaju u službenu statistiku. Imamo li zbog toga lažnu sliku o pravom broju zaraženih?
Antigenski testovi imaju manju osjetljivost i nema ih smisla koristiti za one koji nemaju nikakve simptome. Nekada on može biti negativan jer ste došli na testiranje u krivoj fazi bolesti. On je dobar u slučajevima kada imate veliki broj ljudi koje ne možete sve analizirati RT-PCR metodom. Tada možete antigenskim testom brzo napravili probir potencijalno pozitivnih. Takvi testovi ne bi se trebali koristiti kao jedini način otkrivanja bolesti i zato se ne mogu pribrajati rezultatima testiranja metodom RT-PCR. Kao potencijalni problem vidim to što nije javno poznato koji se točno antigenski testovi koriste. Koristi ih puno privatnih laboratorija, a ja ne znam jesu li svi podjednako dobri. Jeftiniji su i naravno da se ljudi samoinicijativno koriste time za otkrivanje jesu li bolesni ili ne.
Struka kaže da se svatko tko je pozitivan ili negativan na antigenskom testu mora dodatno potvrditi i RT-PCR-om. Manja je šteta da se ne provjeravaju pozitivni jer će oni, nadam se zaključiti da su bolesni i izbjegavati kontakt dok ne ozdrave, no veća je opasnost lažno negativnih rezultata jer se time doprinosi širenju bolesti. Nemam informacije, ali bih rado znala koliki se broj brzih testova dnevno napravi, kakvi su rezultati i koliko ih se provjeri RT-PCR-om. Te bi informacije možda pridonijele procjeni prave slike o tome koliko je zaista ljudi zaraženo virusom SARS-CoV-2.
Pratite situaciju i u Europi. Možete li izdvojiti neku zemlju koja se uspješno borila s epidemijom i čiji bismo primjer trebali slijediti? Zašto rastu brojke u Srbiji, iako imaju veći broj procijepljenih?
Teško je navesti primjer zemlje koja nije napravila barem jednu grešku i to je normalno. U ovoj fazi pandemije ponašanje ljudi je najbitnije. Opet bih naglasila važnost opreznog zaključivanja i ustezanje od bombastičnih najava. Čak i zemlje koje su cijepile pristojan postotak stanovništva primjećuju porast broja zaraženih. Rast broja zaraženih u Srbiji lako može biti posljedica toga da su, ohrabreni intenzivnim cijepljenjem, mnogi stekli osjećaj da je postignut kolektivni imunitet. Ne bih voljela da se nama tako nešto dogodi.
Ta lažna sigurnost skupo nas je koštala nakon prošlog ljeta unatoč stalnim upozorenjima. Ako prebrzo ukinemo mjere i uz to nam se uvuče neka zaraznija varijanta, npr. britanska koja se bolje širi među djecom, trebat će i nakon uvođenja strogih mjera dosta vremena da se to zaustavi. Dakle, nemam spreman odgovor na vaše pitanje čiji bismo primjer trebali slijediti. Najbolje bi bilo ugledati se u zemlje koje imaju manje preminulih i manji pad ekonomskih aktivnosti, a i tu puno ovisi o specifičnostima društva i gospodarstava pojedinih zemalja.
No ne treba težiti tome da na svako pitanje imamo odgovor, a takvih koji imaju odgovore na sve treba se bojati. Kad nešto ne znamo, to trebamo jasno reći i onda biti oprezni i ne previše eksperimentirati kad su u pitanju ljudski životi. To je najbolji način da se borimo s nečim što ne poznajemo dovoljno. Oprez je ključna riječ u ovoj situaciji.
Što bismo iz svega ovoga trebali naučiti, hoćemo li na kraju biti pametniji? Bismo li se trebali pripremati za potencijalne nove pandemije ili ćemo samo zaboraviti sve što se dogodilo i nastaviti po starom?
Da, izaći ćemo pametniji. Cjepiva su došla za godinu dana, a ona su proizvod bazične znanosti koja je često kod nas bila podcjenjivana kao nešto što ne služi ničemu. Gotovo sva dosad odobrena cjepiva, bilo gdje u svijetu, jesu tzv. vektorska cjepiva. Prvo odobreno vektorsko cjepivo jest ono tvrtke Johnson & Johnson protiv ebole, a odobreno je početkom prošle godine. Tijekom epidemije ebole u Africi umrlo je 12 tisuća ljudi, pitam se koliko naših građana i zna da se to dogodilo 2015. godine. Radi se o bolesti koja ima vrlo visoku smrtnost te je zabrinula znanstvenu i zdravstvenu zajednicu i potaknula izradu prvog vektorskog cjepiva. Kad se pojavio COVID-19, zajednički rad znanstvenika i brzo pronađeni izvori financiranja doveli su do brze pojave učinkovitih cjepiva. Svi su radili paralelno, informacije skupljane tijekom kliničkih istraživanja istovremeno su se i evaluirale i to je dodatno ubrzalo odobrenje cjepiva. Mislim da smo naučili da zajedničkim radom svijet može postati bolje mjesto za život. Sada treba još omogućiti da i države koji si to ne mogu priuštiti ipak dođu do cjepiva.