U svom 'Dnevniku reportera' Zoran Marinović donosi priču iz jedne od trenutno najopasnijih država - Iraka, točnije iz Sindžara.
Euforija je prošla. Zima i strah polako uvlače ljude u sebe. Civili se nisu vratili, a i neće. Nemaju gdje. Vojska se rasporedila po ruševinama. Griju se i šute. Nema struje. Nema vode. Danima nisam vidio ona dignuta dva prsta u zrak kao simbol pobjede i otpora. Svi zavlače brade među ramena. Dok im, obješene preko ramena, smetaju puške. Ali navikli su na njih. Ako su ovi ljudi na išta navikli, onda su to pušketine.
Ofanziva je stala. Bitka za Sindžar je gotova. Kurdski borci, Pešmerge i PKK, uspjeli su presjeći strateški vrlo bitan put 46 koji je povezivao dva najveća ISIL-ova uporišta: Raku u Siriji i Mosul u Iraku. Kalifat je podijeljen na dva dijela.
Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina snima iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. Međutim, i nakon vojne pobjede, jedne od rijetkih u protekle 4 godine, sjena rata i destrukcije i dalje visi nad gradom. Dok sa hladne planine gledam ono što je od njega ostalo, ne mogu se riješiti osjećaja da je ta zlokobna linija mogla biti pomaknuta i puno dalje. Dublje. Ne znam što je zaustavilo napad kada se vojska Islamske države nakon pada grada gotovo potpuno rasula? Možda strah? Jer, prvo sljedeće naselje, mjesto Baaj, ni 2 km udaljeno od središta grada i dalje je u rukama džihadista. 70 jazidskih obitelji tamo je zatočeno kao živi štit.
Nekad lijepo mjesto, pitomi kraj u dolini zauvijek će ostati upamćen po masovnim grobnicama i 5.800 onih pobijenih uz put, uz cestu do cementare. Više od 15.000 jazida, većinom mladih žena iz grada i okolice, odvedene su kao snahe ili roblje, mladim džihadistima. I kada pomislite da ne može gore, otkrijete da je odvedeno i oko 500 djece mlađe od 10 godina. Nitko ne zna gdje su ni što je s njima. Ostaje jedino strah da će u kampovima biti obučeni kao novi vojnici kalifata.
Hussein: 'Bolje da nas odmah ubiju'
Hussein je jazid iz Sindžara. Protekle godine duboko su mu se urezale u lice. Njegovih trideset sada izgleda mnogo više. Vratio se, a i njemu, koji ostaje, i meni, koji odlazim, se čini kako je bolje da nije. Kaže mi da je civil dok u jednoj ruci drži kalašnjikov. Čuva kuću. Ili ono što je od nje ostalo. Ništa. Kao što dobar običaj nalaže ponudio bi me nečim. Ali nema čim. Sjedimo na pragu.
Hussein: “I bolje da nas odmah ubiju, nego ovako polako. Kao robove. Kao stoku. Mi nismo muslimani ni suniti ni šijiti. Vjerujemo u 7 anđela i Malak Tausa, vrhovnog anđela namještenog od Boga. Taus je sunce na nebu." „Mi smo najveće žrtve ovog ludila“, govori mi.“I bolje da nas odmah ubiju, nego ovako polako. Kao robove. Kao stoku. Mi nismo muslimani ni suniti ni šijiti. Vjerujemo u 7 anđela i Malak Tausa, vrhovnog anđela namještenog od Boga. Taus je sunce na nebu. Izađe, pogleda zemlju pa zađe. Islamske mule su rekle da mi nismo pravi ljudi jer nemamo svoju knjigu, kao Kuran ili Bibliju, i da zato u sudnjem času možemo birati ili postati musliman ili smrt. Zato džihadisti odvode naše žene jer da bi sačuvale živu glavu one pređu na islam. Bolje bi im bilo da ih odmah ubiju“, kaže Hussein.
Na glavnom gradskom trgu za koji je gotovo nemoguće razaznati da je u toj hrpi ruševina ikada bilo ičega, raznio se bombaš. Samoubojica. Još tijela leže po tlu. Mrtvi ljudi. Psi. Ovce. Ptice. Sve ono živo što se inače zatiče na glavnom gradskom trgu negdje na Bliskom istoku. Mjestu gdje se kupuje hrana, svježe voće, gdje se igra biljar i pije čaj s prijateljima, gdje mlada bira tkaninu za vjenčanicu. Mjestu gdje se ljudi sastaju i vole i svađaju i pjevaju i potkradaju i lažu. U sljedećem trenutku, mjestu gdje ostaje samo prašina, i smrt i muhe.
Uz bačvu se grije nekoliko vojnika. Piju čaj i puše. Oni su PKK, zapravo YBS ili neka od inačica imena Kurdistanske Radničke Partije, čija se imena mijenjaju ovisno o teritoriju. Ideologija je ista, jedino su slova drugačija. Većina je mladića iz Bakura u Turskoj i Rodžave u Siriji, ali svi su Kurdi. Drže straže. Njihovim položajima i punktovima ne prolaze Pešmerge. I među njima se osjete tenzije. Sada je vrijeme ignoriranja, ali vrlo brzo mogao bi svanuti dan kada će cijevi okrenuti jedni prema drugima.
Jazidi, svi odreda, i dalje tvrde da ih je, kada je Sindžar pao u ruke Islamske države, jedino PKK pokušavao obraniti. Pešmerge, „dobrovljci“, brojnija i bitnija frakcija u Iraku ili „službenija“ kurdska vojska, ih je izdala. Ostavila iza planina.
Mladići umotani u deke s kineskim kalašnjikovima
Jedno jutro na izlazu iz grada, nakon tihe noći, sprovod. Sutradan opet. I opet. Jazidi se osvećuju. Uzimaju pravdu u svoje ruke. Mržnja je sada usmjerena prema sunitima. I to sunitima iz grada. Sugrađanima. Oko za oko. Zub za zub. I tako do kraja. A ovo mjesto izgleda kao da došlo do svog kraj.
Hussein: “I bolje da nas odmah ubiju, nego ovako polako. Kao robove. Kao stoku. Mi nismo muslimani ni suniti ni šijiti. Vjerujemo u 7 anđela i Malak Tausa, vrhovnog anđela namještenog od Boga. Taus je sunce na nebu." U isto to jutro, službeno dolazi irački ministar obrane i šef Barzanijevog ureda. Slavodobitno će objaviti da je grad slobodan. Fotografirati se i davati intervjue. Manje, više samo propaganda. Nepovjerljivo će stisnuti ruku pred kamerama. Kolona blindiranih terenaca sa zatamnjenim staklima opet će dignuti prašinu. Stotine specijalaca u novim uniformama, s njemačkim strojnicama, naočalama, bacačima granata, noževima, pancirkama i bombama, rasporedit će se po dugoj koloni. Svi gledaju mrko. U oči. S prijezirom. Kao da će početi pucati po svima ovima koji ostaju.
A tko ostaje? Jučer sam se vratio sa prve linije. Iz sela blizu sirijske granice. Među kolibama, desetak mršavih vojnika, neki mlađi od 18 godina, zamotani u stare deke, sa dotrajalim kineskim kalašnjikovima. Pucaju. Brane se. Kopaju rovove. Jedu suhi kruh i hladne konzerve. Umiru. Daleko od sjaja blindiranih terenaca i bacača granata. Daleko od kamera. Daleko od plijena.
Odmah nakon pada grada vojska je obišla ruševine i trgovine. Zatim su počeli dolaziti automobili. Bez oznaka. Dolazili bi prazni, a odlazili pod okriljem noći prepuni pegli, mikrovalnih pećnica i glazbenih linija. Kako se euforija stišavala počeli su se pojavljivati i kombiji, tovareći namještaj, tepihe i keramiku. I tako dalje. I tako dalje.
Pitam se hoće li se ikad išta promijeniti pod kapom nebeskom. Vidi li ujutro Taus što se događalo tijekom mračne noći dok ga nije bilo? Vidi li sprovode i kamione? Vidi li ili samo zna?
DODATNE INFORMACIJE:
Pešmerge su vojne frakcije nekoliko kurdskih političkih stranaka, osnovane s ciljem da postanu službena kurdska vojska. Danas broje oko 200.000 naoružanih pripadnika. Ideologija im se kreće od nacionalističke pa do ljevičarske, ovisno kojoj stranci pripadaju. Danas su Pešmerge najčvršći saveznik američkim i britanskim snagama u borbi protiv ISIS-a. Od zapada dobivaju pomoć; od oružja, opreme pa do instruktora.
PKK ili Radnička Partija Kurdistana, osnovana je 1978. godine, a od 1984. krenula je u oružanu borbu, najprije za stvaranje neovisne kurdske države na jugoistoku Turske, a nakon toga i za političko kulturnu autonomiju. Više od 40.000 pripadnika PKK izgubilo je život u ratu između turske vlade i zabranjene stranke marksističke ideologije. Čelnik PKK Abdulah Ocalan u turskom je zatvoru od 1999. godine.
Turska, SAD i EU stavile su PKK na listu terorističkih organizacija. U ožujku 2013. PKK je počeo svoje vojnike iz Turske povlačiti u Irak u borbi protiv ISIS-a. Danas u Siriji imaju svoje vojno krilo pod imenom YPG koje je američki saveznik u borbi protiv ISIS-a. Paradoks je, da je ista vojna skupina pod jednim nazivom terorist,a pod drugim saveznik.
Autora Zorana Marinovića možete pratiti na njegovoj službenoj Facebook stranici.