"Na temelju činjenica i pravnih argumenata koje je iznijela u pisanoj formi i usmeno, Republika Hrvatska traži da Sud odbaci preliminarne prigovore Srbije ... i da utvrdi i oglasi da ima nadležnost suditi po tužbi koju je Hrvatska podnijela 2. srpnja 1999", rekao je glavni hrvatski zastupnik Ivan Šimonović na kraju petodnevne rasprave o nadležnosti ovog suda koju Srbija osporava.
Obje strane očekuju da će do jeseni Sud odlučiti o nadležnosti.
Šimonović je u završnim riječima podsjetio Sud da je o pitanju nadležnosti za slučajeve koji se tiču Srbije, u proteklih 14 godina zauzimao dosljedno stajalište u niz odluka osim u jednoj - onoj kojom je odbačena nadležnost za tužbu protiv NATO-a.
Britanski pravnici James Crawford i Philippe Sands u svojim izlaganjima naveli su slučajeve iz međunarodnog prava na temelju kojih bi se Sud mogao proglasiti mjerodavnim u ovom predmetu, a pri tom argumentacijom ne bi bio u suprotnosti s vlastitom odlukom o nenadležnosti za NATO slučaj.
Rasprava o nadležnosti odvijala se, naime, u kontekstu dvije ranije proturječne odluke ICJ-a, koji se 1996. najprije proglasio mjerodavnim za tužbu BiH protiv Beograda za genocid, a potom 2004. nenadležnim za tužbu Beograda protiv zemalja članica NATO-a zbog svojedobnog bombardiranja 1999. godine.
Samu tužbu, koju je 1999. režim Slobodana Miloševića podnio protiv članica NATO-a, Šimonović je okvalificirao kao pokušaj teške zloupotrebe Konvencije o genocidu podnesen u propagandne svrhe, ali i s ciljem nanošenja štete optužbama za genocid koje su podnijele BiH i Hrvatska.
Šimonović je u završnim riječima poručio da bi proglašavanje Suda nenadležnim za hrvatsku tužbu za genocid ne samo relativiziralo težinu koju su imale ranije odluke o mjerodavnosti za bosansku tužbu, nego i težinu same presude da je u toj državi počinjen genocid, koja bi se mogla tretirati kao pogrešna.
Srbija se još nije suočila sa svojim odgovornostima za stradanja u Hrvatskoj od 1991. do 1995., rekao je Šimonović.
"Utvrđivanje istine i odgovornosti za protekle događaje, uključivši odgovornost države od životne je važnosti za održivi mir, stabilnost i suradnju u jugoistočnoj Europi i za europsku budućnost", poručio je Šimonović sucima.
Hrvatska tuži Srbiju za genocid počinjen etničkim čišćenjem tijekom rata 1991-95.
Također je poručio da bi proglašavanje Suda nemjerodavnim imalo teške reperkusije i na području međunarodnog humanitarnog prava, jer žrtve ne bi uživale zaštitu univerzalnih konvencija u vrijeme kad je to najpotrebnije - u vrijeme kada se države nasilno raspadaju.
Britanski pravnik Sands poručio je da su argumenti Srbije prešli granicu ustrajavanja na formi i prešli u inzistiranje na formalizmu koji šteti suštini i duhu propisa iz međunarodnog humanitarnog prava.
Službeni Beograd tvrdi da SRJ u vrijeme podnošenja hrvatske tužbe nije bila članica UN-a iz čega proizlazi da nije imala pristup ICJ, kao i da nije bila stranka Konvencije o genocidu. Uz to, Beograd smatra da sud ne može biti mjerodavan ni za djela počinjena prije 27. travnja 1992. kada je proglašena SRJ.
Hrvatska smatra da je odnos Beograda i UN-a imao 90-ih godina sva obilježja članstva u UN-u, kao i da je SRJ čitavo vrijeme bila stranka Konvencije o genocidu, slijedom kontinuiteta iz SFRJ. Također, smatra da je režim Slobodana Miloševića imao sva državna obilježja i prije datuma formalnog proglašenja države.
Prvo usmeno ročište u ovom predmetu održalo se gotovo devet godina nakon što je Hrvatska 1999. podnijela tužbu protiv tadašnje SRJ za povredu Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. i bilo je posvećeno isključivo pitanju nadležnosti ICJ-a za tužbu.
Nakon rasprave glavni hrvatski zastupnik Ivan Šimonović ocijenio je u izjavi za novinare da vjeruje da su hrvatske šanse nakon usmene rasprave bolje nego što su bile prije, ne želeći su upuštati u prognoze.
Glavni zastupnik Srbije, Tibor Varadi, kazao je novinarima kako vjeruje da su jači argumenti da nema nadležnosti Suda, ali se ni on nije želio upustiti u prognozu ishoda slučaja.