Jaje simbolizira novi život, a pisanice se ne izrađuju na proljeće bez razloga. Sve su one simbol plodnosti, možemo reći da je pisanica na jedan način simbol novoga života, uspavani život se budi pa i priroda i onda se zato javlja u proljeće, objasnio nam je Josip Barlek iz Etnografskog muzeja.
Diljem Hrvatske postoje različiti načini izrade pisanica. Milicu iz Pitomače baka je naučila starom načinu struganja jaja, a Josip jedan od podravskih načina šaranja voskom prenosi na svoje unuke. Kako mašta nema granice, pokazuju u Posavini i Slavoniji. Izrađuju pisanice opletanjem vunom ili svilenim koncem. Na pisanici su razni motivi i šarene boje, sve one imaju značenje.
Razvoj raznih običaja za vrijeme Uskrsa
Plava boja je boja nade i života, ali i ove proljetne boje buđenja kao što su žuta i zelena simboliziraju buđenje novog rasta i života, rekao je Barlek i nadodao. Trokut, četverokut ili točkice, sve imaju značenje. Točkice bi u Baranji značile njivice, trokut vam može značiti sveto trojstvo ili jedinstvo obitelji, otac, majka i dijete.
Zlatko Štrfiček čak slika po njima i to ne po bilo kakvim, nego divovskim dvometarskim pisanicama. 'Kao dijete sam šarao po malim pisanicama, ali nikada ni u snu nisam mislio da bi se moglo dogoditi da ću slikati jaje tako impozantno, preko dva metra visoko, to se ni u snu nisam mogao nadati', rekao je Zlatko.
Za vrijeme Uskrsa razvili su se razni običaji. Kada se nije moglo drugačije, ljubav se izricala i putem pisanica. A da bi djevojke to svima pokazale, pisanicu bi stavile u čašu, a onda ispod prozora. No djevojke su u drugom dijelu Hrvatske bile mnogo tradicionalnije. Dodirivanjem pisanica sklapale su sestrinstvo. Kasnije su jedna drugoj bile vjenčane kume. A u Međimurju su jaja poklanjali kada se nekome prvi put dolazilo u goste.
Male stvari, ali značajne za naš identitet
'Vi kad dolazite u goste, jaje se desnom rukom daje i pogladi se njime po licu, da bu glatko lice detetu i čoveku kak' je to jaje glatko.', ispričao nam je Međimurac, Anđelko Peranec. A da pisanica zauvijek ostane posebno mjesto u hrvatskoj kulturnoj baštini, Ministarstvo kulture ju je proglasio nematerijalnim kulturnim dobrom, za to je zaslužan Josip Cugovčan.
Danas sutra ulaskom u EU, globalizacijom svijeta, ako nećemo držati do svoje kulture, po čemu ćemo biti prepoznatljivi, to su male stvari, ali vrlo značajne za naš identitet. Anđelko, Josip i Milica to znaju. Zato nastavljaju tradiciju izrade pisanica svog kraja i prenose je na najmlađe. Što god ona predstavljala, bilo to ljubavna poruka, kumstvo ili jednostavno radost i veselje djece koja ih izrađuju u toplini obiteljskog doma, to malo zašarano jaje ostvarilo je cilj.