Hrvatska je 'kikserica'

Zašto je Hrvatska često 10 minuta bez gola

Slika nije dostupna
Hrvatska je u nedjelju izgubila od Francuske u finalu Svjetskoga rukometnog prvenstva. Rezultat je bio 24:19 za Francuze. Tekma se igrala u Zagrebu, u veličanstvenoj atmosferi Arene s puno emocija. Pa je tim više poraz teži.

Ne razumijem se u finese rukometne igre, ali znam da imamo izvrsnu reprezentaciju, dečke s velikim srcem i vrhunske sportaše koji hrvatski rukomet već godinama drže u vrhu svjetske ljestvice. Ova velika tekma u velikom finalu bila je prava mrtva utrka. Do samoga kraja. U drugome poluvremenu naši dečki nisu 10 minuta dali gol. I Francuzi su naše na kraju sprašili s 5 razlike. Naši su dečki jednostavno bili 'kikseri'. Ovaj tekst počinjem s rukometom jer situacija finala iz Arene može se prenijeti i na druge sfere života u našoj zemlji. Zašto je Hrvatska 'kikserica' zadnjeg trenutka? 

Laušić - jedini general vojne policije na svijetu 

Tih '12 minuta bez gola' često se događa i u razvoju našeg civilnog društva, u kulturološkom napretku i u politici. 'Kikserstvo' postaje naša kolektivna psihologija, koja nas onda, umjesto naprijed, vuče natrag. Jedan od najvećih koraka natrag u smislu tog 'kikserstva' učinjen je prošloga tjedna u Haagu. Ondje protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača svjedočio njihov ratni suradnik i kolega po rangu Mate Laušić. Laušić je jedini general vojne policije na svijetu. Ostale vojne policije na planetu ne poznaju čin generala. Želio ga je i dobio ga je. Tada nije mario što je riječ o svjetskom presedanu u dodjeli činova. 

Bio je načelnik Uprave Vojne policije i šef osiguranja predsjednika Tuđmana. Mate Laušić bio je pripadnik hrvatske vojne elite. U sudnicu je ušao ni ne pogledavši optužene. General Gotovina cijelo ga je vrijeme gledao u oči. Mate Laušić došao je podržati tezu tužitelja o 'Oluji' kao etničkome čišćenju, a ne oslobodilačkoj akciji te o Hrvatskoj kao državi koja je svoju cjelovitost stekla na organiziranom zločinu. 

Laušić na laži pristao zbog straha? 

Već prvoga raspravnoga dana shvatili smo o čemu je riječ. Laušić na sud nije došao kao svjedok, već kao osumnjičenik. Haško tužiteljstvo na briefingu pred svjedočenje imalo ga je namjeru snimati za, kako je sam kazao, potrebe hrvatskoga pravosuđa. Nikad nisam mislila da bi Laušić, inače po površinskom dojmu čvrst dečko, pristao na takvu ucjenu. Nemam drugoga objašnjenja osim straha kao glavne emocije koja je dominirala njegovom odlukom da bez valjanih dokaza u Haag dođe utapati sve žive i mrtve. Da u Haag dođe utapati svoju državu, da dođe LAGATI! 

Ne znam kako će se Mate osjećati sljedećeg četvrtka kad se vrati kući, jer 'posao' za tužitelja nije uspio obaviti. U stvari obavio ga je djelomično jer je, čini se, sam sebe uspio utopiti u nemile događaje iz vremena nakon Oluje. I možda dao 'placet' da se hrvatskome pravosuđu 'naredi' kazneni progon i njega samoga, ali i ostalih ljudi s aneksa optužnice za Oluju /LAUŠIĆ, REBIĆ, RADIĆ, NORAC, ADEMI, JARNJAK, CRNJAC/ kojeg je tužiteljstvo pripojilo inkriminacijama Gotovine, Čermaka i Markača, uz napomenu da ljude s aneksa, zbog izlazne strategije suda, neće moći procesuirati u Haagu.

Laušić je znao za zločine

Obrana generala Gotovine bombardirala je Laušića konkretnim, egzaktnim dokazima, prema kojima je ispalo da njegova Vojna policija generala Gotovinu, a potom i Čermaka uopće nije obavještavala o paležima, pljačkama i ubojstvima, što joj je bio prioritetan zadatak. Mato Laušić je, izgleda, za zločine znao, a državni vrh je snishodljivo obavještavao o tome kako je na terenu sve dobro i pod kontrolom. U jednome trenutku čak je i časni sudac Orie zaključio kako mu se čini 'da je iskaz gospodina Laušića daleko od istine'. A prošloga ponedjeljka on je pred sudskim vijećem položio svečanu prisegu prema kojoj će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine...Kakve li ironije. 

Kiksala je i država 

U ovoj vrlo ozbiljnoj haškoj priči hrvatsko 'kikserstvo' je došlo do izražaja u punome sjaju. Ono je duboko i slojevito. Nije kiksao samo Laušić zato jer se odlučio na krivu i neistinama baziranu metodu ispunjenja svoje 'ustavne obveze'. U ovome slučaju kiksala je i država. Na ovome slučaju pokazala se ili sva njezina indolencija prema procesu koji se u Haagu zapravo vodi protiv države same ili naši političari i analitičari stvarno dugoročno ne razumiju što ta optužnica skupa sa svojim aneksom znači za sudbinu zemlje, osobito za njezin europski put na koji smo svi fokusirani. 

Hrvatska nije samo klijent, već i osnivač Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Suda na kojem je nerijetko međunarodna pravda svijala kičmu pod pritiskom međunarodne politike. Zato čudi da hrvatska politika ne razumije da je aneks optužnice za Oluju instrument te iste politike - koju se ne tiče ima li protiv te sedmorice dokaza ili nema. Naša politika kao da ne želi razumjeti da se aneks optužnice čuva kao svojevrsna rezervna varijanta kočenja ulaska Hrvatske u EU kao sljedeće 28. članice, a u korist političkog koncepta 'zapadnog Balkana'. Izvesti pred hrvatski sud sve osumnjičenike za Oluju u konačnici bi značilo destabilizirati državu... 

Politika i pravda u Haagu poput zakona o spojenim posudama 

Da ironija bude još veća, Hrvatska država ne samo da dopušta ili ne prepoznaje to političko loptanje, već nije ni iskoristila članak pravilnika o postupku i dokazima /haški ZKP/, te generala Laušića u Haag poslala pod svojom kontrolom i prethodno izbrifiranog u pripadajućim ministarstvima. Taj članak koriste sve zemlje koje na ICTY kao svjedoke šalju svoje bivše ili sadašnje visoke časnike, političare, diplomate i obavještajce. Taj članak haškoga zakona dopušta državama da iskaze svojih ljudi mogu kontrolirati i u sudnici odmah uložiti prigovor na pitanje za koje predstavnik države procijeni da bi moglo kompromitirati nacionalnu sigurnost ili interese zemlje. Ista je stvar i s povjerljivim dokumentima. 

Na tu zakonsku odredbu, uostalom, pozvala se i Srbija kad je cenzurirala tzv. Miloševićeve transkripte. Nedostatak tih materijala, podsjetimo, bio je sudbonosan za spor BiH vs. Srbija za genocid na Svjetskome sudu pravde. Stoga se s razlogom bojimo da će se indolencija hrvatske države naspram procesa za Oluju loše odraziti, ne samo politički, već i na naš budući spor sa Srbijom. Unatoč tome što je Svjetski sud pravde našu tužbu prihvatio. Politika i Pravda u Haagu funkcioniraju poput zakona o spojenim posudama... 

Hrvatska se boji Brammertza 

Država je višestruko zakazala na Laušiću. Ne samo da s njim u sudnici nije sjedio predstavnik Vlade, već su i naši diplomati u tri dana ondje bili svega jedan sat. Ali to valjda tako treba biti iz očiju našeg političkog čudoređa, koje se bazira na strahu od izvješća glavnog haškog tužitelja Brammertza, inače srednjerangiranog UN-ovog birokrata… Naši se očito boje da ih Brammertz ne bi prozvao zbog utjecaja na svjedoke, bez obzira na činjenicu što zakoni po kojima Brammertz radi Hrvatskoj dopuštaju da ima potpunu kontrolu nad iskazom svojeg umirovljenog generala. Ali kad se bolje promisli, taj nedopustiv stav ne čudi. 

Zašto Mesić nije cenzurirao Brijunske transkripte?

Predsjednik Mesić je isto tako imao pravo zatražiti cenzuru transkripata razgovora svojega prethodnika. On to nije učinio već je sve tzv. Brijunske transkripte poslao bianco u Haag. Tim Carle del Ponte s njima je radio što je htio, mimo ičije kontrole. Sjeckani su, vađeni iz konteksta i na kraju uklopljeni u njezinu veliku virtualnu sliku. A ta je da je na /sad već dokazano op.a/ - iz Beograda planiranoj evakuaciji Srba, te na nešto više od stotinu srpskih civila ubijenih u razdoblju od nekoliko mjeseci nakon Oluje - izgrađena cijela konstrukcija o zločinačkoj državi, sudionici regionalnog rata, a ne žrtvi agresije!!! 

To je obavještajni spin koji i danas funkcionira i zdušno ga podržavaju neke strukture unutar same Hrvatske, uglavnom zamaskirane u 'istražna povjerenstva' nevladinih udruga. Osnova njihove priče uglavnom je manipulacija žrtvama, najviše njihovim brojem, u što smo se već i uvjerili. 

Točno je da ti ljudi nisu trebali biti ubijeni, točno je da je njihova smrt za svaku osudu, točno je da svatko normalan i civiliziran u namjernom ubojstvu čovjeka vidi monstruozan čin. Točno je međutim i to da je suđenje za Oluju već pokazalo kako je teza o ravnodušnosti države prema tim zločinima laž. Dokumenti do sada predočeni na suđenju pokazuju da su hrvatske civilne vlasti tada učinile sve što su mogle da te zločine sankcioniraju. Ali je isto tako točno da se na tim nedvojbeno nemilim događajima ne može graditi priča o 'zločinačkoj državi i etničkoj čistačici'. 

Oko toga se, danas 2009., slažu i svjetski povjesničari i znanstvenici. Danas 2009., u svojoj se glavi, vis a vis svoje povijesne i pravne istine, ne može 'pospremiti' jedino Hrvatska. Danas, u ponedjeljak 2. veljače 2009. u Haagu vođen strahom i ucjenom - protiv ratnih kolega generala - svjedoči general. Političari nam govore da smo u recesiji. Da, Hrvatska je prije svega u recesiji javne savjesti i političkog morala....

>> Arhiva