Bizarnosti Zakona o osobnom asistentu: "Noći su najteže. Nekad se zna daviti, a ne možeš joj pomoći"

Tihomir nakon operacije kralježnice, a Eržebet od posljedica moždanog udara ostali su nepokretni. Oboje stopostotni invalidi, ovisni o tuđoj pomoći 24 sata na dan – dobili su pravo na samo osam sati osobnog asistenta na dan jer – nisu samci.

Ostatak dana? Sustav predviđa da se brinu jedno o drugome jer žive zajedno! Dakle, tetraplegičar bi se o svojoj nepokretnoj supruzi trebao brinuti, a ona, koja leži nepomična u krevetu, njega prenositi u kolica, oblačiti, kupati. Tako je to zamislio zakon koji je predstavljen kao epohalni iskorak.

Noći su najteže. Često i neprospavane. Tada su potpuno sami. Oboje nepokretni, u potpunosti ovisni o tuđoj pomoći. "Nekad se zna daviti, a ne možeš joj pomoći dok se ne iskašlje", kaže Tihomir Vukelić.

Tek ujutro oko 7 osjeti se olakšanje. Jer na njihova vrata dolazi Irena. Ona je jedna od dviju žena koje im pomažu, svojom dobrom voljom i za premalu naknadu. Njihova osobna asistentica.

"To su osobe koje ovise od nečijoj tuđoj njezi, pomoći da bi mogli donekle živjeti nekakvim ljudskim dostojanstvenim životom", govori osobna asistentica Irena.

Prije deset godina, tek što su zakoračili u mirovinu, sudbina ili bolje rečeno bolest oboje ih je ''prikovala'' za kolica.

"A što mogu. Meni kao meni, ja sam to prihvatio. Ne znam što je njoj u glavi. I sad uzmite osobu cijelog života učiteljica, cijelog života u društvu i na kraju ne može, evo, u krevetu je. A živa, ko i ja", govori Tihomir.

Prije dva mjeseca stanje joj se drastično pogoršalo. Iz kreveta više ne može, hrani se na sondu. I tu počinje stvarni apsurd. Iako dokumentacija nedvojbeno potvrđuje najteži stupanj invaliditeta za oboje supružnika, država im priznaje samo osam sati asistencije na dan.

"To su osobe kojima treba asistent minimalno 16 sati, ako ne i neko ko bi brinio o njima 24 sata", upozorava asistentica.

Zakon to dopušta samo ako osoba – živi sama. Dakle, dvije u potpunosti nepokretne osobe, koje jedna drugoj ne mogu dodati ni čašu vode, država računa kao međusobnu pomoć.

"Pa to je žalosno. Znači, to je jako žalosno jer smatram da, mada oni nisu samci, oni su zajedno u kućanstvu, ali su oboje sto posto invalidi", upozorava Irena.

Na prvom katu, u zgradi bez dizala, prepušteni da se snalaze sami, kako god znaju.

S čime se još nosi to dvoje umirovljenih prosvjetara pogledajte u videoprilogu reporterke Provjerenog Nikoline Cetinić.