Veliki dio beskućnika nije izabrao biti na ulici. Oni nemaju topli dom ispunjen mirisom svježe pripremljene hrane i blagdanskih kolača. Oko njih nisu članovi obitelji ni prijatelji. Nemaju bor s ukrasima niti zamotane poklone ispod njega.
Beskućnike viđamo na kolodvorima i gradskim trgovima kako spavaju na klupama, na stanicama gradskog prijevoza, griju se u tramvajima. U hladnim zimskim danima zamotani su u stare i poderane, iznošene jakne, na nogama imaju navučeno nekoliko hlača i cipele nerijetko par brojeva veće kako bi u njih stalo više čarapa na svakoj nozi. Spavaju odjeveni i obuveni kako bi se zaštitili od štakora. Ljudi pored njih prolaze kao da ne postoje i nisu tu.
Napušteni vagoni u Branimirovoj ulici u Zagrebu, na samo 500 metara od najvećeg Adventa u Europi, sklonište su za nekolicinu onih koji nemaju svoj krov nad glavom. Od zaštitara doznajemo da u praznim vagonima koji više nikamo ne idu žive dva para - dvoje mlađih i dvoje starijih beskućnika.
Vrata na prvom vagonu blokirana su žicom kako ih ne bi mogli otvoriti neželjeni gosti. Kada se uđe u vagone, posjetitelja dočeka težak zrak pomiješan s mirisom cigarete, svjetlo koje se probija s vanjske javne rasvjete kroz zamuljana stakla na prozorima i vrećice sa stvarima. U policama je nešto hrane. Kroz vrata kupea vide se razvučena sjedišta kako bi se dobio improvizirani krevet.
Došao je do 'zida' i počeo razmišljati o najgorem
Prostori u kojima borave beskućnici sliče jedni drugima: sve njihove stvari nalaze se u nekoliko vrećica, u njima su odjeća i obuća, stare deke. S nekolicinom beskućnika na ulicama Zagreba smo popričali. Njihova imena su izmijenjena. Ivan, naš prvi sugovornik je iz Slavonije. Kazao je kako je na ulici završio nakon što mu je propala firma u kojoj je bio suvlasnik. Nedugo nakon poslovnog, dogodio mu se i privatni 'brodolom' jer se rastao od žene.
"Jednostavno nisam imao kud. Nisam mogao raditi i zaraditi dovoljno kako bih platio podstanarsku sobicu u kojoj sam bio, račune koji su stizali, kamate na 'minuse' koje su svaki put bile sve veće, a onda su počele stizati i opomene o dugovanjima. Kada mi je sjela prva ovrha, računi su mi blokirani. Našao sam se pred zidom i bez mogućnosti da se na neki način izvučem, dobijem na vremenu i pomalo vratim svoj dug državi i onima kojima sam dužan. Nisam otvarao zaštićeni račun, s obzirom da sam bio bez posla, nisam vidio u tome neki smisao i digao sam ruke od svega, od sebe. Počeo sam pomišljati na najgore. Činilo mi se da bi svi problemi bili riješeni kad bih nestao", priča Ivan.
Kaže kako se nije prijavio niti jednoj instituciji za bilo kakvu pomoć. Preko dana sakuplja plastične boce koje unovči u nekoj od trgovina i tim novcem si kupuje hranu. Bude mu dovoljno 20-ak ili 30-ak kuna. Uspije li dobiti više, čuva za 'crne dane'. Odjeću i obuću dobiva od ljudi ili pokupi pored kontejnera za smeće ono što mu odgovara, a sa svojih šezdeset i više godina priznaje da je najsretniji ljeti kad može spavati pod vedrim nebom i dugo u noć gledati u zvijezde. Zimi se noću grije u nekom od tramvaja ili prespava u napuštenom vagonu u Branimirovoj. Kaže i da nije u kontaktu ni s kim iz obitelji jer mu je previše bolna pomisao da ga žale zbog načina života koji je sam odabrao.
Iz dječjeg doma na ulicu
Ante, stariji muškarac iz okolice Zagreba, priča kako je od malena žrtva zanemarivanja u obitelji i prepušten sam sebi. Otac je napustio njega, njegovo dvoje braće i njihovu majku kad su Anti bile tri godine. Nakon toga, majka se preudala za muškarca koji je ih je sve tukao. Prije prvog razreda osnovne škole završio je u dječjem domu, a događaje iz svojeg života ne voli prepričavati. Kaže kako se nikad nije ženio niti imao obitelj.
Za hranu se snalazi. Hvali se da dobro zna radno vrijeme pekarni u kvartu i uvijek se nađe prodavačica koja mu da pecivo ili malo kruha nakon odrađenog radnog dana. Isto tako, često prođe pored nekoliko kontejnera na kojima ljudi ostavljaju vrećice s hranom pa ih uzme.
"Prolazi dan po dan i godine idu. Imam tu neko društvo, popričamo, podijelimo tugu jedni s drugima i idemo dalje. Ima onih koji piju pa postanu agresivni, od njih se maknem. Hladno je u vagonima u koje se uvučemo, a nemamo se kako zagrijati. Onda odemo u neki od tramvaja dok nas ne izbace na okretištima. Sačekamo malo pa uđemo u drugi tramvaj. Zima je tek počela, treba dočekati proljeće", razmišlja naglas Ante.
Broj beskućnika do nekoliko tisuća
Točan broj beskućnika u Hrvatskoj nije poznat. Procjene su da je u Hrvatskoj od 500 do nekoliko tisuća beskućnika.
Oni koji procjenjuju da ih je oko 500 uzimaju u obzir kapacitete 14 prenoćišta i prihvatilišta u Hrvatskoj, a neki stručnjaci, s druge strane, procjenjuju da je u Hrvatskoj nekoliko tisuća beskućnika. Pritom pod beskućnicima podrazumijevaju i osobe koje imaju krov nad glavom, ali žive u neadekvatnim uvjetima.
U Zagrebu 400-tinjak beskućnika
U Zagrebu se govori o okvirnoj brojci koja se kreće oko 400 beskućnika. Osiguran im je prihvat u prihvatilištu koji uključuje i procjenu psihofizičkog i socijalnog statusa, smještaj, cjelodnevni boravak, prehrana, održavanje osobne higijene, osnovna medicinska njega, različite edukativne, sportske i kreativne aktivnosti u svrhu provođenja slobodnog vremena te usluge informiranja i savjetovanja.
Točan ili približno točan broj beskućnika teško je utvrditi na bilo kojem području pa je tako teško procijeniti koliko ih je u Rijeci u koj grad sudjeluje u smještaju 44 osoba koje nemaju osiguran krov nad glavom.
35 beskućnika u splitskom prihvatilištu
Splitsko prihvatilište ima kapacitet za 35 osoba. "Prosječna dob korisnika prihvatilišta je 59 godina", kazala je za DNEVNIK.hr Đordana Barbarić iz Udruge koja brine o beskućnicima MoSt. Navodi kako se radi o skupini ljudi među kojima ima osoba s invaliditetom, branitelja, osoba s problemom dugotrajne nezaposlenosti i osoba koji se nose s različitim teškim obiteljskim okolnostima.
"Ono što se pokazalo u ovih 18 godina, koliko radimo s tom kategorijom ljudi, kao okidač kad se dogodi da čovjek završi na ulici je trenutak u kojem on prekine svu mrežu kontakata koje ima, kad se povuče i izolira od svijeta, od primarne i šire obitelji, prijatelja i društva. To je trenutak u kojem se on teško počinje nositi sa situacijom u kojoj se našao", dodaje.
Kaže kako je bitna, osim bazične podrške u kojoj su krevet, prilika za tuširanje ili kupanje i zadovoljavanje primarnih potreba poput hrane te rješavanje stvari poput prebivališta odnosno boravišta, osobne iskaznice, zdravstvene iskaznice.
Osim 35 beskućnika u splitskom prihvatilištu, još ih je toliko u napuštenim zgradama, na ulici. "Oni su na mjestima koja su neprihvatljiva za življenje. Na Marjanu, Turskoj kuli, u objektima koji su za rušenje ili su već dugo neupotrebljavani. U samoj luci, u centru grada imate objekt u kojem živi dvadesetak osoba bez struje, vode i bez minimalnih uvjeta potrebnih za normalan život. Budu to i kamp prikolice, vagoni i slični objekti", ističe i dodaje kako Splićani u velikom broju brinu o beskućnicima, pomažu u kuhanju obroka i doniraju hranu socijalnoj samoposluzi.
U Osijeku prihvatilište za 24 osobe
Beskućnika ima i u Osijeku. "U prihvatilištu je na smještaju 18 osoba. Kapacitet našeg prihvatilišta je 24 osobe pa mjesta još ima", kazala je za DNEVNIK.hr Olivera Balatinac, voditeljica Centra za prihvat beskućnika u Osijeku. Dodala je kako će ostatak kreveta vjerojatno biti popunjen čim se temperature dodatno spuste.
"Korisnicima je osiguran cjelodnevni boravak tijekom cijele godine. Imaju osigurano sva tri obroka, higijenske potrepštine za osobnu higijenu i higijenu prostora u kojima borave. Korisnicima se pere rublje, tamo je i skladište Caritasa i mi im, u našim mogućnostima, nabavljamo odjeću i obuću, a tu je i pomoć naših sugrađana", kazala je Balatinac te uputila apel na građane da im pomognu donacijama higijenskih potrepština, posebno za muškarce.