U naručju sestre Damire, pod kišom granata, ipak je bilo lakše zaspati. Tanja je u vukovarskoj bolnici rođena tri mjeseca prerano. 'Hranile su me i čuvale časne sestre Damira i Mirka. Vodile su o meni brigu', rekla je Tanja. Brinuti se o nedonoščadi pod granatama nije bilo jednostavno. 'Bili su neki dobri ljudi pa su nam dovezli mlijeka. Djeca su stvarno dobro prošla, osim onih higijenskih potreba', rekla je sestra Damira.
'Oni su pružali od sebe sve što su mogli, davali od sebe sve. Nisu imali vode za kupanje, topili su snijeg', rekla je Tanjina majka. Mama Anka je svaki dan posjećivala malu Tanju, a onda ih je rat rastavio. Mjesecima nije ni vidjela ni čula ništa o svojoj curici. 'Kad su nas odsjekli od Vukovara, kad smo stigli u progonstvo u Delnice, onda sam doživjela slom živaca. Ja sam ostavila svoje dijete u bolnici, ne znam ništa o njoj. To mi je bilo jako strašno', rekla je Anka.
>> Sin Siniše Glavaševića: Izvještavanje mog oca bilo je lišeno govora mržnje
'Umjesto da sam bila s mamom i tatom, ja sam šest mjeseci u podrumu provela, gdje nisam trebala biti', rekla je Tanja. Iako je bila beba svakodnevna bombardiranja, pucnjava, razdvojenost od roditelja ostavili su traga i na Tanji. 'Noćima se budim, vrištim, posljedice su tu, prisutne. Netko kaže, ali ti si bila beba...ali to ostane, ostane u podsvijesti', rekla je Tanja.
Danas i sama majka, Tanja ne zaboravlja dobra djela sestre Damire. 'Čujemo se, čujemo i porukama, ja sam joj i neke stvarčice poslala za bebu', rekla je sestra Damira. 'U prvom mjesecu ćemo ići posjetiti ih, da vide Davida', rekla je Tanja. Upravo u malom Davidu Tanja pronalazi utjehu u danima sjećanja na najteže dane.