Jedno od najvećih prirodnih bogatstava, dobra je prilika Hrvatskoj i za privlačenje novca iz pristupnih fondova Europske unije. No, situacija, uvjerili smo se sami, i nije tako sjajna. Još uvijek ima hrvatskih naselja u kojima nema priključaka na vodovodnu mrežu.
Slobodan Maran nema priključak na vodovodnu mrežu. U Gornjem Dragonošcu, Općini samo 20-ak kilometara udaljenoj od glavnog grada, pitka voda iz slavine poteče samo ako je mještani sami naruče. 'Ljudi se snalaze tako da kupuju, vozi se cisternama i nekakvih pet do šest kubika dođe do 400 kuna, što je puno. Prosječna obitelj treba dvije cisterne mjesečno', kaže mještanin Mario Ićitović.
Na život sa škrtim slavinama i danas nimalo dostojan čovjeka, prisiljeno je 100-injak domaćinstava. Hidranti su postavljeni još na proljeće, ali vodovod je nepoznat pojam. 'Investicija je bila nepotrebna! Što nama znači hidrant bez vode? Ništa!', dodaje Ićitović. Oni su svoj dio posla obavili, uvjeravaju u Hrvatskim vodama. Javno su opskrbili gotovo 80 posto kućanstva i na tome još rade, a u ovom se slučaju ne smatraju odgovornim.
'To su neki nedostaci jedinica lokalne samouprave, moraju poraditi na tome, a Hrvatske vode moraju osigurati dovoljnu količinu i kvalitetu vode', ističe Jadranko Husarić, generalni direktor Hrvatskih voda. Po tome smo četvrti u Europi. Bijelog zlata, kako mnogi nazivaju najveće hrvatsko bogatstvo, ima u izobilju. Adut je to i kojim Hrvatska može izvući novac iz brojnih europskih fondova. Za neke smo projekte već osigurali 30 milijuna eura. Svladamo li te prepreke, smiješi nam se 30 puta više novca. Možda i u Općini, koja skuplja kišnicu, pronađu neku priliku za to.