Nekako prvo pitanje koje se nametnulo nakon NASA-ine objave o tekućoj vodi na Marsu, bilo je je li ovo najveće otkriće u eri svemirskih istraživanja ili modernom dobu općenito.
"Nije. Nije niti u prvih deset. Možda je u prvih 5 iz astronomije u zadnjih 5-10 godina. Možda", ističe Bojan Pečnik.
"Ovo nije niti završni rezultat trenutnog istraživanja Marsa. Ovo otkriće po prvi put daje prilično nedvosmislen dokaz da se tekući rasol (vrlo slana voda) tokom toplijeg dijela godine spušta niz strme padine Marsa", pojašnjava naš astrofizičar.
Neke starije činjenice
Podsjetio je na neke već poznate činjenice o Marsu i vodi. "Na Marsu je voda nađena već davno. Većina vode je u formi leda na polovima, koju pokriva par metara debeo sloj suhog leda (CO2). Nađeni su također brojni geološki dokazi da je Mars u svojoj prošlosti imao rijeke, jezera i oceane. Općenito, potraga za tragovima života na Marsu uglavnom je bila fokusirana na princip 'slijedi tragove vode'", kaže Pečnik.
NASA OBJAVILA: Tekuća voda pronađena je na Marsu
Jedno od dosad otvorenih pitanja bilo je da li tekuća voda postoji i danas, na površini ili ispod same površine, naglašava Pečnik. "Na to je pitanje sad dana snažna indikacija da tekuća slana voda zaista postoji pod površinom Marsa, te da ponekad, za 'vrućih' ljetnih mjeseci, jedan njen mali dio izbije i na samu površinu", objašnjava.
Taj divan, tamni blatni mulj
Pečnika smo upitali i je li mladi znanstvenik koji je zaslužan za ovo otkriće, zaslužio i adekvatno priznanje znanstvene zajednice.
"Tim koji je vodio Lujendra Ujha je po prvi put snimio spektralni 'potpis' perkloratnih soli na istoj lokaciji na kojoj su slikani 'odroni' neke tamne tvari niz strme padine na Marsu. Takve soli mogu sniziti ledište vode i do na -70 stupnjeva Celzijusa, te time omogućiti vodi koja izbija na površinu da ostane tekuća bez obzira na vrlo nisku temperaturu i tlak", pojašnjava naš astrofizičar.
"Dakle, Ujha je pokazao da tamni blatni mulj koji ljeti sipi niz strme Marsove brežuljke je zapravo slani mokri tamni blatni mulj. Kako te soli nisu prisutne u tlu tokom hladnijih vremena, kad je prehladno da tekuća voda dođe blizu površine i donese sol, čini se da je nedvosmisleno dokazano da je tekuća voda pod samom površinom Marsa uzrok tim sipinama", kaže.
Što i kako dalje?
NASA-ino otkriće otvara i nove mogućnosti za istraživanja pa je logično i pitanje što sad? Kako dalje? Pečnik nudi svoje viđenje na to.
"Otvoreno je pitanje otkud voda koja sipi kao mulj niz padinu, to je još potpuno otvoreno pitanje. Jedna opcija je podzemni tok (iz nekog podzemnog spremnika), a drugi je da, npr. perkloratne soli "navlače" vlagu iz zraka. U pustinji Atacama na zemlji postoje soli koje navlače vlagu i tako pružaju ekološku nišu mikroorganizmima koji samo zahvaljujući toj vodi mogu tamo živjeti. Kad bi mikrobiološki život postojao na Marsu (a ima indikacija da je barem postojao, ali ne i jasnih i nedvosmislenih dokaza), onda bi ovakve sipine bile dobro mjesto za naći i istražiti taj život", smatra Pečnik.
Logičan zaključak bio bi slanje novog rovera na Mars, što ističe i sam Pečnik. "Za to moramo rover poslati na samu lokaciju, to se neće moći istražiti iz orbite, za razliku od detekcije perkloratnih soli (koje su detektirane sa MRO spektrometrom)", pojašnjava on.
Veliko otkriće nadarenog studenta
Pečnik ne dvoji da su Ujha i njegov tim postigli vrlo značajnu stvar, ali i podsjeća da je Ujha prve naznake uočio još 2010. godine, na dodiplomskom studiju.
"Same sipine je također prvi primjetio Ujha još 2010, kad je kao dodiplomski student imao prilike raditi na obradi slika napravljenih sa Mars Reconissance Orbiter (MRO) Hi-RISE kamerom. To je odličan primjer kako i zašto mladi sposobni studenti i znanstvenici trebaju dobiti stvarnu priliku raditi na vrhunskoj znanosti", smatra Pečnik.
"Ujha i njegov tim su napravili značajnu stvar, dodali su jedan vrlo važan komadić slagalice u ogromne ali još uvijek dosta nepotpune puzzle u priči o Marsu, vodi i životu", rekao je na kraju.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook