Tek nakon četiri poručio je kako on osobno preuzima mjesto šefa kluba zastupnika u Saboru umjesto Jadranke Kosor. A još uvijek preko njegovih usta ne prolazi ono mnogima bitno pitanje. Do kad će Jadranka Kosor i Vladimir Šeks kojima su saborski izaslanici jasno poručili da ih ne žele biti potpredsjednici Sabora?
Kupuje li Tomislav Karamarko vrijeme ili samo produljuje agoniju do konačne odluke o neizbježnom. Kosor i Šeks trebali su dati sve mandate na brojnim funkcijama na raspolaganje novom vodstvu. Ali ne. Kosor će se noktima pa i zubima ako treba držati za mjesto potpredsjednice Sabora. A što joj uopće ta titula nosi? Potpredsjednik iz redova oporbe sjednice Sabora vodi rijetko, uglavnom u kasnim satima kada nitko drugi ne želi. Ponekad ode na primanje sa stranim izaslanstvima, skokne na koji put u inozemstvo. Sve to nedovoljan je mamac za grčevito držanje za funkciju. No postoji nešto što je za Kosor, ali i Šeksa od neizmjerne važnosti. Potpredsjednik Sabora ima veću plaću od zastupnika, ima ured i tajnicu, ima pravo na službenog vozača. Takvih statusnih simbola ovaj dvojac, koji bi po odluci izaslanika njihove stranke trebao otići u ropotarnicu povijesti, ne želi se odreći.
Kada se konačno potegne to pitanje, zasigurno će biti povika kako je riječ o političkoj metli, revanšizmu, odmazdi, ali zapravo je njihova smjena potpuno normalna i očekivana i čudom se još nije barem službeno najavila.
Kosor se ne da. A nema dvojbe da bi ona, da je situacija drugačija, da je pobijedila, a imala Karamarka ili bilo kojeg suparnika na mjestu saborskog potpredsjednika to riješila u prvoj minuti mandata. Posmjenjivala bi sve i zasigurno počistila stranačke redove od svih za koje bi i samo pomislila da joj nisu naklonjeni. No valjda će shvatiti da je vrijeme da odmori. Da iskoristi prednosti zastupničkog mandata u oporbenim redovima gdje neće morati puno raditi, imat će vremena na sebe. Ali ne, u njezinoj se glavi, tvrde rijetki koji su joj još uvijek bliski, mota i ideja o tome da napusti HDZ. Da povuče neke zastupnike i napravi ono što je Pašalić napravio Sanaderu, osnuje svoj klub i pokuša na svoju stranu privući javnost i birače. No to je gotovo nemoguće jer gotovo nitko to ne želi. Bez obzira na poraz koji su pojedinci pretrpjeli, svi su svjesni da napuštanje stranke ne može donijeti ništa dobro. Kosor je i u toj ideji usamljena. Jedina joj je apsolutno vjerna prijateljica – Đurđica Sumrak. Nedovoljno. Svi ostali s više političkog iskustva svjesni su da bi to bilo političko samoubojstvo.
Ne želi ni Šeks otići. Poraz ne priznaje, ali „stari lisac“ mogao bi se i izvući. Ne treba zaboraviti da je kumski povezan s „besmrtnim“ Kalmetom koji je sada postao najbliži suradnik novome predsjedniku. Šeksove su izjave umjerenije od onih koje plasira Kosor, a zbog svog pravnog iskustva, ali i sposobnosti da se prikloni pobjednicima možda bi se mogao s vremenom naći i u Karamarkovom timu, ne naravno kao udarnik, ali kao tihi član ekipe koji ne stvara probleme samo kako bi mu se ipak neki od privilegija ostavili do mirovine.
No bez obzira na kumove i sklonost pojedinaca, odluku će donijeti Karamarko i njegovi suradnici, a oni imaju potporu izaslanika koji su jasno poručili koga žele, a koga ne žele.
Karamarko je logično pod povećalom javnosti. Mjeri mu se svaki potez, propitkuje zašto je nešto napravio, a zašto nije. Puno je tehnikalija koje on i njegovi ljudi moraju napraviti. Od količine obveza novi se predsjednik nije stigao ni upoznati sa svim djelatnicima stranke, onim „malim ljudima“ koji će mu biti od velike koristi jer znaju sve, a posljednje su dvije godine u središnjici radili u svakodnevnom strahu. Jer sada više nije tajna, svatko za koga bi šefica pomislila da joj se „ne klanja dovoljno duboko“ bio bi na crnoj listi. Upravo takvi ljudi kojima je bitna samo stranka i posao mogli bi Karamarku značiti i više nego izabrani suradnici.
Preuzimanje stranke nije mala svar. Karamarko bi po stilu vladanja mogao biti vrlo sličan Zoranu Milanoviću u vrijeme kada je preuzeo SDP u oporbi. Neće se puno naslikavati, neće svakodnevno istupati. Iako dobro zna koje poruke želi poslati, nije baš najbolji govornik. U komunikaciji s ljudima izgleda hladno i odbojno. No ima misiju. Milanović se već godinama pokušava popraviti i mora se priznati da napreduje. A najveća je razlika što je Milanović preuzeo SDP koji je dobro kotirao među građanima, a odlično među svojim biračima. Milanović je bio novo lice iza kojeg se nisu vukli nikakvi repovi.
Karamarko je preuzeo stranku s najnižim rejtingom ikad. Stranku koju ne podupire ni njezino biračko tjelo. Najveći teret Karamarku je sama stranka, koja je okarakterizirana kao korumpirano zlo koje ljudi ne žele.
Kao i Zoki, i Tomo vjerojatno u Saboru neće biti nositelj rasprava, ali će zato među zastupnicima uvesti red i svatko će znati koja je njegova tema i kako o njoj raspravljati. Kao šef oporbe konfrontirat će se sa šefom Vlade, a za nižerangirane bitke imat će svoje ljude – vladu u sjeni.
No sve to dolazi na red tek kad ustroji stranku onako kako želi, kada se više neće morati baviti ni s Kosor ni sa Šeksom ni s potencijalnom oporbom u vlastitim redovima. A onda će se tek moći stvarati slika o Tomsilavu Karamarku, šefu oporbe i čovjeku koji se želi suprotstaviti SDP-u.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.