Dok većina mladih radi upravo to, bježi u veće gradove, oni su odlučili ostati na zemlji, svako jutro hraniti krave, brinuti se o svojim konjima i uzgajati kokoši. Mnogi ih smatraju hrabrima, drugi ludima, no oni su čvrsto odlučili biti seljaci. Vijesti vezane za poljoprivrednike, rijetko da su optimistične. Nedavno smo se nagledali prosvjeda, traktora koji su kretali na Zagreb, ministra koji se crvenio pred zahtjevima seljaka. I ne čudi što mnogi od zemlje bježe glavom bez obzira. Većina koja se i školuje, nevoljko radi ono zbog čega su godinama grijali klupe.
Sudbina je to kažu, hrvatskog seljaka. Svaštariti i preživljavati kako znaju i umiju. Kad se sve zbroji, što onda mladi čovjek ima tražiti na selu!? Željko Horvatinčić iz zagorskog je sela Gusakovec. Ima 21 godinu i već sada zna, krave su njegova budućnost. 'Da vam istinu kažem, u drugom nekom poslu se nisam niti vidio', Rekao je on za magazin Provjereno. Godinu dana mlađi Domagoj Dravinac živi u Donjoj Jelenskoj kraj Popovače. Premda se i njegovi bave uzgojem krava, prava i najveća ljubav su mu konji.
Ne vrijedi u grad...
Na imanju 24-godišnjeg Marka Kovača iz Cerne, sve je puno ptica. Čak se i u poštanski sandučić uselila jedna pernata obitelj. Kao da ih ionako nema dovoljno.
Kokoši su doslovce posvuda, i u dvorištu, i voćnjaku. Od najmanjih, pa sve do najvećih, a Marko u njima vidi više koristi, ne toliko ljubavi. 'Kokoš kao kokoš, glupa je... ne možeš ti sad s njom ne znam što', kaže Marko i dodaje kako joj samo treba baciti hranu i to je to. Koliko god nekima bilo čudno, svi su oni na pragu svojih dvadesetih godina donijeli odluku da će se baviti isključivo poljoprivredom.
'Sa životinjama uopće nije teško raditi, lakše nego s nekim ljudima, tako da mi je to veliko zadovoljstvo', priča Željko. Odlazak u grad, nije dolazio u obzir. 'Ne vrijedi sad ići u grad radi 3000 kuna i plaćati stan', smatra Marko. 'U gradu ne bih izdržao... jednostavno ne mogu bez ovog', priznaje Domagoj. Željkova obitelj, najveći je proizvođač mlijeka u Krapinsko-zagorskoj županiji. Od malih nogu, život mu se vrti oko štale. Da će nastaviti obiteljski posao, nije bilo iznenađenje. 'Da on nije pokazao volju, ja sigurno ne bih nikad uložio u novu farmu', kaže Željkov otac Branko Horvatinčić. Željko je poljoprivredu shvatio ozbiljno. Ne samo praktičnim dijelom, već i teoretskim. Studira menadžment agrara na visokoj školi u Križevcima. U predahu od posla, sjeda za kompjutor, no čim završi, ulazi u traktor.
20 sati rada i žuljevi
Sličan je i Domagojev put. 'Počeo sam se s time baviti sa svojih pet godina starosti, od tada sam na traktoru s tatom i pomažem mu', prisjeća se Domagoj. U Zagrebu studira agronomiju, a na imanju radi sve što treba. Ne samo oko konja, već i krava koje su njegovoj obitelji također primarna djelatnost. 'Radi se jako puno, zna biti i po 20 sati... evo vidite i sami, a što ćete, takav je to posao', kaže nam Domagoj i pokazuje žuljeve na rukama. Već sada sa samo 20 godina, Domagoj je čvrsto uvjeren u to što želi, bez obzira na to što je svjestan da ga čeka naporan rad. 'Da vam kažem, ne bih to ni najgorem neprijatelju poželio, ali ako on to želi moram ga podržati. No, nisam baš sretan, jer mi seljaci smo na dnu hijerarhijske ljestvice i vlast nas drži državnim neprijateljima', smatra Zvonimir Dravinac, Domagojev otac.
U selu, tvrde, nemaju problema s natalitetom. Od 80-ak stanovnika, čak je 28-ero djece. Ipak Domagoj je jedini koji planira ostati i baviti se poljoprivredom. 'Većina bježi od toga, miče se, mislim bježe... pomažu oni svi, ali ako budu mogli birati, mislim da ovo sigurno neće izabrati', ističe Domagoj. Mnoga su područja u Hrvatskoj u kojima mladi jednostavno ne vide perspektivu za ostanak. Banovina, Lika i Dalmatinska zagora, pa čak i Slavonija. Upravo kako bi informirali, pomogli i povezali poljoprivredna gospodarstva, Markov prijatelj Zvonimir, također iz Cerne, s nekoliko kolega odlučio je napraviti portal za poljoprivrednike.
Poljoprivreda bez modernizacije nema šanse
'Odrasto sam na selu, bavim se poljoprivredom i znam kakvi su problemi u poljoprivredi i što bi trebalo napraviti, da bi ta poljoprivreda uspjela, da bi se postigao jedan brend, da poljoprivrednici ostvare neki brend, finalni proizvod i sa tom vizijom smo krenuli i na taj način vjerujemo da se može puno toga napraviti', objasnio nam je Zvonimir Pavlović iz Agroburze. Tradicionalna poljoprivreda bez modernizacije kaže, jednostavno nema šanse. Njegovo je to vlastito, ali i iskustvo mnogih koji na njegovim stranicama međusobno traže savjete. 'Trebalo bi se preorijentirati za nešto, jer zemlje nema puno. Pšenica više nije isplativa za proizvoditi na manjim površinama, možda voćarstvo, ili povrtlarstvo', tvrdi Zvonimir.
Autohtone kokoši - Hrvatice
To je ono na što godinama upozoravaju stručnjaci. Ili povećati proizvodnju, kao što to čine Horvatinčići i Dravinci, ili se specijalizirati i ponuditi brend. 'Ako proizvodite domaći slavonski kulen, ili dobro vino koje nudite u svom gospodarstvu koje je uz neku visnku cestu, tu već postoje dobri temelji i ozbiljni preduvjeti za dobar život', smatra Damir Kovačić s Agronomskog fakulteta. To je ono što radi Marko. Premda ne proizvodi ni kulen ni vino, njegov je proizvod svojevrsni novitet. Hrvatice, odnosno posebna vrsta autohtone kokoši. 'Zahtjevne nisu, jer one su kako bih rekao, skoro poludivlje, mogu na drvetu biti i spavati', kaže Marko.
Obitelj Kovač pionir je u njihovom uzgoju. Vlasnici su prvih matičnih jata. U vlastitim inkubatorima legu se pilići, koji vrlo lako nađu kupca, a svakih tri tjedna, izlegne se njih 1200. Osim Hrvatica, uzgaja i ostale vrste kokoši, no s njima i nema toliko posla. Dovoljno je obići ih jednom na dan, provjeriti imaju li vode i hrane, i to je to. Velik dio koka, točnije pijetlova, slobodno trčkara po dva hektara velikom šljiviku sa 1200 stabala. Uz perad, Marku i njegovoj obitelji, voćarstvo, točnije šljive i marelice, glavni su izvor prihoda. 'Mislim da mi je to sad jedina mogućnost, a ja hvala bogu, ja imam tu mogućnost za razliku od onih koji uopće nemaju zemlje', kaže Marko.
Sva trojica, premda žive u različitim dijelovima zemlje, svjesni su i mana i prednosti ovog posla. Svježi zrak, sam svoj gazda, no velik rizik, odgovornost, rad i svetkom i petkom. Mnogi će reći mladost ludost, da griješe, da žive u zemlji snova. No, što imaju drugi mladi njihovih godina? Poslove za koje dobiju nekoliko tisuća kuna na mjesec i isto tolike rate za najam ili kupnju stana u gradu. Pa sad procijenite, tko je u plusu, a tko nije i tko to u rukama drži svjetliju budućnost.