Najmanji pacijent ima tek 700 grama, rođen je četiri mjeseca prije termina. Spojen je na respirator, a svu hranu koju unosi u organizam prima preko pupčanog katatera i vena. Gabrijel je pak težak svega 1.700 grama, a na svijet je trebao doći tek 17. studenoga, ipak malo se požurio i to sedam tjedana. Umjesto u naručju, Gabrijel je u inkubatoru. Diše samostalno, ali su mu pluća još uvijek nedovoljno razvijena, stoga u inkubatoru mora imati masku s kisikom. Mama Anica i tata Zoran dolaze svaki drugi dan iz Rovinja u posjet.
'Kad smo ovdje, teže mi je, onda ga stalno gledaš, a ne možeš mu pomoći', kaže mama Anica. Gabrijel još nema razvijen refleks sisanja pa se hrani sondom. Ovako izgleda njegov obrok: svaka tri sata sedam mililitara mlijeka, bar zasad. Iz dana u dan povećavat će mu se unos hrane sve dok ne bude samostalno jeo iz bočice ili na prsa.
Na odjelu su i malene blizanke Marta i Marija. Marta je u inkubatoru jer joj je sestra krala hranu u maminom trbuhu, što je česta pojava kod blizanaca. Kao i Gabrijel, teška je kao štruca kruha. Mama Tanja rodila ih je carskim rezom u 32. tjednu trudnoće i nije bila svjesna kada su došle na svijet.
'Dobiti pola kilograma za malu bebu je velika stvar'
'Doktor je rekao da bi Marta trebala imati barem 1.800 grama da izađe iz inkubatora, a za odlazak kući barem 2.200. Dobiti pola kilograma za ovako malu bebu jako je velika stvar, to može potrajati i mjesec dana', kaže mama Tanja. Tanja je prije tri godine rodila trojke, a zatim prije 10 dana blizanke. Marta i Marija postale su deveti i deseti član Tanjine velike obitelji. Šest doktora i 12 sestara srce su ovog zavoda. Ovdje završe i djeca rođena u punom terminu i prosječne kilaže zbog raznih zdravstvenih problema, šumova na srcu ili pak upale pluća.
Zna se dogoditi da se mame koji put boje dotaknuti svoje dijete da ne bi nešto prenijele, kaže psihologinja Vlašić
'Zna se dogoditi da se mame koji put boje dotaknuti svoje dijete da ne bi nešto prenijele i onda im se naravno objašnjava kako je dodir beskrajno važan i kako su tijekom trudnoće držale svoje bebe u jednom sigurnom okruženju kao što je maternica. I kako im i sad treba ta podrška makar dodirom onoliko koliko se može', kaže psihologinja Karin Kuljanić Vlašić.
Cijeli život posvećen malim pacijentima
Sestra Marija o sićušnim pacijentima na ovom odjelu brine već 14 godina. U jednoj smjeni od 8 ujutro do 8 navečer promijenit će 24 pelene i isto toliko puta nekoga nahraniti. I sestra Ksenija cijeli je život posvećena malim pacijentima. Kao i mame, i tate bdiju nad njima jer svake sekunde nešto može poći krivo, primjerice zaborave disati. Tada ih sestre poškakljaju po nožicama kako bi se sjetili da je disanje obavezna stvar.
Svaki od ovih pacijenata ima nevjerojatnu priču, a ljudi koji se brinu za njih nevjerojatnu snagu. Oni su njihovi i mame i tate dok su pravi roditelji daleko.
Svaki udisaj i svako hranjenje je pobjeda. Ali oni se ne predaju, oni su čuda koja se na ovom odjelu događaju svaki dan.