Kao znak, uglavnom uzaludnih upozorenja i opomena uobičajio je izraz: Glas vapijućeg u pustinji! Kad izostaje reakcija i nema odgovora obično kažemo - Čudni su puti gospodnji. Kad pak ni tada nema odgovora onda bi rekli i neku prostu riječ i dodali: Oprosti im Bože jer ne znaju što čine. Sve to mi se vrzma po glavi kada sam jučer prošao državnu granicu iz smjera Slovenije (sela Planine ) u hrvatsko Novo selo Žumberačko.
Mi koji ovuda idemo tek povremeno ne preostaje nam drugo nego da bdijemo i pazimo kuda i kako vozimo. Stanovnici ovoga kraja uglavnom su tvrda vjere i imaju više ufanja i nadanja nego mi koji smo tu tek u prolazu. I kad smo već kod prispodoba i evanđelja svi oni kojima je ovo jedini put u Europu kao deset djevica ( teško da ih u ovom kraju ima i pet ) s upaljenim fenjerima gledaju u daljinu i željno iščekuju bar jedan kamion pun asfalta i radnike nekog od komunalnih poduzeća. Blago onima koji vjeruju, a ne vide ništa čudno u znakovima, putokazima i putevima Gospodnjiim. Naročito ovim po Žumberku.