Nedostatna proizvodnja i prevelika uvozna ovisnost generiraju rast cijena hrane. Iz godine u godinu raste vanjskotrgovinski deficit, dok paradoksalno imamo nikad veće poticaje.
U posljednjih 15 godina u plaćanja u poljoprivredi i ruralnom razvoju ulupano je čak 10 milijardi eura poticaja, a uvoz nikada veći. Uz sve te silne poticaje na dnu smo po proizvodnji u EU.
Vedran Stapić, direktor Agrokluba, pojašnjava zašto je tome tako i gdje je zapelo s hrvatskom proizvodnjom hrane.
"Pitanje je i čime se voditi kad je samodostatnost tema. Po mom sudu valja prvo definirati strateške kulture kod kojih ima smslia govoriti o samodostatnosti. Stotine se biljnih i životinjskih vrsta uzgaja i nemamo nužnost konzumacije svih, možemo preživjeti bez avokada, grejpa ili orasa. Ali da trebamo imati dovoljno određenih žitarica i uljarica, mesa i mlijeka, ponešto od voća i povrća, da, trebamo.
Kod žitarica i uljarica smo sasvim dobri, ali nismo toliko blještavi u njihovoj preradi. Mi pšenicu izvozimo u Italiju, a onda od njih uvozimo tjesteninu. Pa i polugotove pekarske proizvode, koje naši trgovački lanci kasnije dorade. Da samo trošak prijevoza pšenice i tjestenine ostane domaćem rataru, eto prostora za razvoj poljoprivrede.
Dakle, trebamo nadalje razvijati vlastitu prehrambenu industriju, a koja treba snagu naći u domaćim sirovinama. Mi izvozimo kukuruz, a uvozimo meso životinja koje se hranilo našim kukuruzom. Dakle, valja ulagati i u te proizvodnje, ali trebamo stati iza tih proizvođača. Mi danas imamo paradoks, da nemamo domaće sirovine za proizvodnju pršuta ili kulena, a govorimo o razvoju ruralnog turizma", kaže Stapić.
Smeta ga što se Hrvatska ne ponosi svojim poljoprivrednicima, ali ističe kako se u konačnici u Hrvatskoj - dobro jede.
"Imam dojam da naš agrar nije dobio prostor koji zaslužuje, a jednim dijelom je i sam za to kriv. Poljoprivrednici nisu koherentna skupina, iako bi, obzirom na brojnost, mogli igrati bitno snažniju političku utakmicu. Ako govorimo o 160 tisuća gospodarstava, možemo reći da je to 400-500 tisuća glasova na izborima, kad se uzmu u obzir i članovi obitelji. A poljoprivreda se gotovo niti ne spominje u političkim programima. Hrvatska se ne ponosi svojim poljoprivrednikom, iako, kao rezultat njegova rada imamo iznadprosječno dobru hranu. Kod nas se dobro jede".
Ističe dobre primjere iz ostalih europskih zemalja.
"Francuzi imaju pijetla na grbu, diče se, prihvatili su agrar kao dio identiteta. Ali imaju i rezultate u peradarstvu. Krave su u Švicarskoj zaštitni znak, marketinški alat, dok je kod nas stočar nosi negativnu konotaciju. To govori o svima nama, o sustavu vrijednosti koji smo stvorili. Na grbu HR imamo oznaku Istre kojim dominira koza, koju tamo više ne možete naći. Odrekli smo se dijela identiteta, kao da ne vjerujemo sami sebi. Pa tako danas naši veterinari danas liječe mačke i pse, a ne krave, svinje ili koze", napominje.
Gdje je zapelo i što Hrvatska radi krivo?
"Svi nosimo dio krivice. Političke strukture se kunu u male OPG-ove, ali njima kroz razvojne fondove namjene manji dio ukupnog kolača. Spominjete goleme iznose poticaja, pa ako su oni tako izdašni, zašto brojnost poljoprivrednika pada? I kod nas, ali i čitavoj EU? Zašto poljoprivredni fakulteti ne mogu popuniti kvote, čak i uz stipendijske programe? Javnost mora razumjeti da su potpore samo djelomična kompenzacija za silna ograničena koje agraru nameće EU i domaća administracija. Nigdje na Svijetu poljoprivreda nije toliko regulirana kao u Europi, što je dobra vijest za sve nas kao potrošače, konzumente hrane, ali ne i za profitabilnost proizvođača. Mi kao građani želimo jako jeftinu, a iznimno kvalitetnu hranu. A to dvoje je u koliziji. Kvalitetu treba platiti i to jedan od većih izazova domaćeg agrara".
Ipak smatra da i poljoprivrednici nose svoj dio krivice, jer nisu dovoljno dobro organizirani u zastupanju vlastitih interesa.
"Nema niti kvalitetne oporbe kad su poljoprivredne politike u pitanju, koja bi 'pritiskala' vladajuće u provođenje reformi", napominje.
Hrvatski agrar ipak ima određene adute, kada se govori o kvaliteti i potencijalu izvoza.
"Vinska scena je prilično potentna, već sam spominjao žitarice i uljarice, dobri smo u peradarstvu, pilećem mesu i jajima, mandarine smo znali konvertirati u devize, kvaliteta naših maslinovih ulja jest izvrsna, sirevi su prepoznati, baš kao i naši pršuti, kuleni, ribarstvo je tu - aduta dakle imamo, samo valja graditi dalje. Proizvođačima koji imaju ambiciju, a ima ih, samo treba dati priliku za razvoj".
Evo što bi Hrvatska trebala napraviti da poboljša situaciju u proizvodnji hrane.
"Dugačak je popis potrebnih mjera. Zbog akumulacije izazova uloga ministra poljoprivrede je jedna od zahtjevnijih u Vladi. Na nekima se radi, ali neke niti ne spominjemo. Moramo biti realniji i pragmatičniji, donositi odluke koje su dugoročnog karaktera, a ne samo one fokusirane na izborne cikluse.
Mi govorimo o 160 tisuća gospodarstava, dok nama slične zemlje po površini broje 30 ili 40 tisuća, npr. jedna Belgija ili Švicarska. Ali to naši političari ne govore. Čak naš sustav potpora, donekle stimulira takav neodrživ broj. Dakle, moramo raditi na okrupnjavanju, na optimizaciji procesa kako bi jačali konkurentnost farmera. I u tome vidimo određene pomake. Danas su veliki sustavi profitabilni, ali brojni mali nisu. Poljoprivreda je nisko na listi poželjnih zanimanja mladih, pa se nameće pitanje tko će sutra proizvoditi hranu? Naš sustav vrijednosti kaže da isplativije uložiti vrijeme i novac u 50 kvadrata na obali, nego proizvoditi hranu na 50.000 kvadrata".
Na pitanje što napraviti da se situacija poboljša, odgovara:
"Volio bih da se otvore teme još uvijek neurednih zemljišnih knjiga koje koče razvoj ruralnih krajeva, da krenemo u modernizaciju Zakona o nasljeđivanju - da zaustavimo cjepkanje gospodarstava, da nađemo način staviti u funkciju nekoliko stotina tisuća poljoprivrednih površina zaraslih u šikare i šume - jer se tu krije nova buduća vrijednost. Da se smanji porezno i administrativno oprećenje proizvođača.
Valja nam stvoriti jednostavnija pravila pristupa financiranju, jer sustav, čini mi se, postaje preskup. Podsjetit ću da mi od naših poreza uplaćujemo u EU kasu, pa iz te blagajne vraćamo nazad, i u oba slučaja imamo administaciju koja radi na tim procesima, koja košta, pa onda napravimo javni poziv za financiranje razvoja poljoprivrednih gospodarstava za koje farmer mora platiti konzultanta, kamate bankama, razlike u cijeni dobavljačima - pa onda još izgubiti puno vremena na ishođenje raznih suglasnosti, izjava i dozvola. Da bi tek 20% prijavljenih prošlo na natječaju. Želim reći da bilježimo ozbiljno rasipanje vremena - našeg najvrijednijeg resursa. Da pita postaje skuplja od tepsije.
Primjerice, nama hektari pod vinogradima padaju, a takozvanu 'vinsku omotnicu' ne koristimo u potpunosti već godinama. Nije li to paradoks? Treba li nam efikasniji pristup temi razvoja?".
Budući da nismo posebno visoko, Stapić vjeruje da možemo prilično rasti.
"Trebamo dodatne površine staviti u funkciju, olakšati pristup novcu i omogućiti jednostavniji razvoj onima koji imaju ambiciju. Trebamo bolje koristiti vodne potencijale, dodatno razvijati proizvodnju povrća u kontroliranim uvjetima - tamo gdje je potrošnja signifikantna. Ne moramo proizvoditi sve, ali ono što proizvodimo, možemo proizvoditi malo bolje i malo više".
Uvjeren je da Hrvatskoj treba još vremena, kontinuiteta ulaganja, pametnoga rada i da će rezultat doći.
"Obišao sam brojne države i nije lako raditi usporedbe. Evo kad smo kod komparacija, kao primjer, imao sam priliku u Belgiji posjetiti njihovu najstariju burzu povrćem, veleprodaju, koja je počela s radom negdje u 16. stoljeću. Govorimo o vremenu kad su Francuzi, Englezi, Španjolci, Nizozemciji, Belgijanci putovali novim Svijetom, trgovali, proizvodili, stvarali vrijednosti. A što smo mi radili tada? Muku mučili s osmanlijama, pa kasnije mjenjali države i koncepte upravljanja. Treba nam vremena i pameti da se približimo onima koji nekoliko stoljeća stvaraju. A valja i učiti, da izbjegnemo neke njihove greške", rekao nam je Stapić za kraj.