Antonio majku nije vidio punih dvadest godina. Želi znati gdje je, želi da njegova djeca upoznaju baku, želi znati je li njegova majka uopće živa,a u potragu s njom krenuo je novinar Provjerenog.
Antonio se iz života o biološkim roditeljima ne može prisjetiti lijepih trenutaka. Majka je radila u obližnjem kafiću, a otac je bio fizički radnik koji je često dolazio kući pijan i tukao majku.
Kada joj je dozlogrdilo trpjeti očeve udarce, spakirala je stvari i otišla. Djecu je preuzela socijalna služba i nedugo poslije ih predala udomiteljskim obiteljima.
Antonio je dospio u jednu obitelj, a njegovi brat i sestra u drugu. Tek pred kraj osnovne škole ponovno su se susreli.
Majka ga je u udomiteljskoj obitelji posjetila samo jednom. Nakon smrti oca, s kojim je imao kakav-takav odnos, Antonio je krenuo u potragu za majkom.
Tragovi su vodili u Bosnu i Hercegovinu. Jedan od njih je i razglednica koja je od majke stigla na udomiteljsku adresu, a u kojoj piše' Toni mama te nije zaboravila, imaš malu seku, zove se Lidija, doći ću'.
No, majka se nije pojavila. Posljednja informacija za koju Antonio ne zna od koga je došla, bila je toliko strašna da ni danas u nju ne želi vjerovati.
Prema njoj je Antoniova majka Ruža uzela jednogodišnju Lidiju u naručje i legla na ručnu granatu.
Antonio i novinar Provjerenog uputili su se u Doboj, u BiH. Ni u dobojskoj bolnici, ni u matičnom uredu, a ni u općini nisu pronašli bilo kakav trag. Isto je bilo i u policiji, o Ruži Kuntarić nitko ništa ne zna.
No, kad je Antonio slučajnom prolazniku pokazao majčinu sliku, ovaj ju je prepoznao. Ohrabreni barem najmanjim tragom, Antonio i novinar krenuli su pred džamiju te pred dobojsku čevabdžinicu u kojoj je navodno Ruža radila.
No, Ruža Kuntarić kao da je propala u zemlju, a Antonio nije dobio odgovor na najvažnije pitanje.
Dok pali svijeću na očevu grobu Antonio ne gubi nadu. Možda se majka javi nakon što reportaža bude emitirana. No priznao je da neće odustati sve dok ne sazna konačnu sudbinu svoje biološke majke koju nije vidio punih 20 godina.