Najviše pravosudno tijelo stoga je odbilo prijedlog dvoje građana koji su osporavali odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, tvrdeći da diskriminacija, pa makar i pozitivna, u Hrvatskoj nije dozvoljena, ali i da takve zakonske odredbe u neravnopravan položaj mogu dovesti pripadnike većinskog naroda.
Osporavani članak 22. Ustavnog zakona pripadnicima nacionalnih manjina osigurava zastupljenost u tijelima državna uprave i pravosudnim tijelima te upravnim tijelima jedinica samouprave, vodeći računa o njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo za koje se natječu.
U konkretnom slučaju to znači da će posao u spomenutim tijelima prije dobiti pripadnik nacionalne manjine, nego Hrvat koji je na natječaju imao jednake preduvjete.
Po ocjeni Ustavnog suda navedena prednost predstavlja posebnu pozitivnu mjeru koja podrazumijeva namjerno davanje prednosti nekoj skupini s ciljem otklanjanja stvarne nejednakosti. Na taj se način, dodaju, sprječavaju različiti oblici otvorene ili prikrivene diskriminacije.
No, ustavni suci ističu da propisana prednost pri zapošljavanju nije automatska i bezuvjetna te da se primjenjuje uz ispunjavanje propisanih uvjeta i samo kako bi se pripadnicima nacionalnih manjina osigurao ravnopravan položaj.
Većinom glasova Ustavni je sud odbacio i prijedloge za ocjenu ustavnosti članaka Kaznenog zakona koji opisuju zlouporabu položaja i ovlasti te nesavjesnog rada u službi.
Suprotno predlagateljima suci smatraju da su navedena kaznena djela "konkretizirana i precizno opisana, pa građani mogu znati koja su ponašanja kažnjiva i zabranjena". Također drže da predstavljaju dovoljno sigurnu osnovu za sudsku praksu.
S takvim tumačenjem nije se složio sudac Davor Krapac. Da je riječ o kaznenim djelima koja će zbog zakonske nedorečenosti i dalje stvarati probleme u sudskoj praksi najbolje pokazuje podatak da je 7.500 kaznenih prijava rezultiralo s tek 2.200 optužnica i samo šest presuda, kazao je Krapac.