"Darko je bio divan mladić, primjer dobrog djeteta. Zaposlio se čim je postao punoljetan. Znao je što želi, imao je ogromnu snagu za život i bio je veliki borac", ispričala je Suzana Oljača Bakrač, Darkova majka koja proživljava najteže dane u životu.
Darko je, kaže, bio rijedak primjer mladića koji je brzo odlučio život uzeti u svoje ruke. Odlučan da se osamostali, lani je digao kredit i kupio kuću ni 3 kilometra dalje od majčine, uređivao je, živio i u njoj se družio s prijateljima, djeleći je s mlađim bratom Dariom.
Dario i Darko, Suzanini su sinovi iz prvog braka, a poočim Duško prihvatio ih je kao svoje. U drugom braku, Suzana je dobila Lazara i Slađanu.
Slađa i Lazar znaju da je "braco umro i da ga nema više".
"Živjeli smo kao jedna obitelj, pomagali Darku koliko smo mogli, volio je moj Daki i aute, bili su mu strast, kupio je Venta i nedavno naručio lampe za njega", ispričala je Suzana svoju bolnu priču za Radio Mrežnicu. Danas na automobilu gore tri lampiona kao nijemi podsjetnici tragedije mladog čovjeka i njegove obitelji.
Darkova kuća u potresu prije tog kobnog utorka nije značajnije stradala. S kuće je palo tek nekoliko crijepova, no drugi dan dogodilo se kobnih 6,2 prema Richteru.
"Kad je zagrmilo iz zemlje, vrisnula sam: Moja djeca!!"
Suzana je tihim glasom ispričala sve što se događalo prije stravičnog užasa koji je zadesio obitelj.
"Utorak kao i svaki drugi, Darko se spremao na posao, ja sam ga čekala s ručkom. Njegov četiri godine mlađi brat Dario dremuckao je u sobi na drugom kraju te kuće", kazala je Suzana koja je u to vrijeme razgovarala u dvorištu svoje kuće s glinskom dogradonačelnicom Brankom Bakšić Mitić.
"Dobra Branka donijela je mojoj djeci paketiće slatkiša, pitala kako smo i što ja radim. Rekoh joj da čekam Dakija na ručku".
Tek će nakon tragedije majka saznati da je susjed par minuta prije potresa zvao Darka na kavu u svoju kuću, ali on nije otišao. "Moram još nešto doma završiti, pa mami i na posao", odgovorio je.
"Kad je zagrmilo iz zemlje, vrisnula sam: Moja djeca", kazala je.
Dogradonačelnica je odjurila vidjeti svoje, a Suzana je brzo u svoj auto stavila dvoje male djece i brzinom kakvom nikad nije vozila, jurila prema kući u kojoj su bila dvojica sinova.
"Ne mogu vam opisati taj trenutak užasa, srce lupa, jurim gore, a onda nasred puta ususret mi dolazi njegov Vento. Vozio ga je Dario, mlađi sin, iako ima 16 godina, zna voziti, brat ga je naučio. Stanem i vidim sina krvavog kao iz horor filma, pitam ga gdje je brat. Mama, potrpala ga kuća, rekao mi je. Dođem gore, kod Darkove kuće. Ona je pala k’o šibica. Ispod tona betona moj je sin. Ne možeš da si Bog dobiti 112, vatrogasce, hitnu, ništa.
Dobijem jedva muža koji je radio u u pilani i koji je u istom trenu jedva izbjegao smrt da ga klade nisu pogodile. Dojurio je odmah. Zovem prijatelja Milana Bakića, stiže natrag i Branka, vatrogasci iz Gline, muž i prijatelj Milan jure po selu tražiti bager i s njim počinju otkopavati i tražiti mog Darka. Molili smo se jako. Napravio mu je majstor u kući jak drveni stol, masivan, sve smo mislili možda se pod njega sakrio u potresu, jak je to stol", ispričala je Suzana svoju potresnu priču.
Darka su pronašli na stolici, gotovo na kućnom pragu. Nije stigao pod svoj stol. Točno u 15:15 sati otkopali su njegovo tijelo iz ruševina. Spasa mu nije bilo.
Iz majčinog automobila prestravljeni su potragu za bratom i otkopavanje seoskim bagerom gledali najmlađi Slađa i Lazar.
"U tom prokletom potresu gdje se cijela kuća složila kao šibica, onaj stol je jedini ostao u komadu", kazala je Suzana.
Mlađi sin Dario stao je pod štok i izvukao se kroz rupu
Danas, 11 dana nakon tragedije, na ruševinama kuće, kao tihi podsjetnik života koji je stao, nalaze se tek Darkove kućne papuče. Majka do mjesta tragedije više ne ide, ne može, nema snage.
Drugi Suzanin sin Dario čudom se izvukao. Kad je počela trešnja, stao je pod štok u sobi i tu bio do kraja potresa. Sve se oko njega rušilo, no taj štok ostao je u komadu. Kad je potres stao, 16-godišnjak se izvukao iz rupe na drugom kraju kuće.
Kako dani od bratove smrti odmiču, Dario o tome sve manje priča. Povlači se u sebe, šuti, ne želi o tome.
"Zamislite samo što je u glavi tom djetetu sad, samo mi kaže da neće sad o tome više, ne može, nek ga pustim". Suzana za kraj bolno kaže kako je njezin prvorođeni sin, njezin ponos zauvijek otišao. "San mu je bila kuća na brdu, blizu šume, a kuća ga je koštala života".