Naime, na tu nas je činjenicu upozorio jedan čitatelj, rekavši da je uz GPS uređaj kupio i kartu na kojoj su ucrtana dva odlagališta eksplozivnog materijala.
Jedno se nalazi na oko 13 milja zapadno od Pule, a drugo na otprilike istoj udaljenosti od Vrsara.
Očito je bivša vojska jedva dočekala preći državnu granicu, koja na moru iznosi 12 milja, te ispuštala neželjeni teret na rubu međunarodnih i teritorijalnih voda.
U splitskom institutu pojašnjavaju da su to potencijalno opasne lokacije te stoga moraju biti označene na kartama.
Tvrde i da je eksplozivni materijal odlagala isključivo
jugoslavenska vojska, dok hrvatska odlaže na neka druga, njima nepoznata, mjesta.
Na pitanje je li i NATO koristio te lokacije za bacanje bombi u akciji bombardiranja Srbije, u institutu odgovaraju da se ne zna pouzdano jesu li doista američke rakete s dodatkom osiromašenog urana završavale na dnu Jadranskog mora, pa stoga ne mogu reći jesu li ova odlagališta poslužila i američkim vojnicima za rješavanje opasnog tereta.
Iako u institutu tvrde da ni jedna NATO-ova bomba nije dosad izvađena iz jadranskog podmorja, valja podsjetiti da NATO nikada nije opovrgnuo njihovo izbacivanje u more.
Čak naprotiv, obećali su čišćenje Jadrana od neeksplodiranog streljiva.
Prošlogodišnje nepotvrđene informacije govorile su o 131 izvučenoj bombi, dok talijanski mediji nagađaju da je u moru ostalo još njih 170.
O problemu NATO-ovih bombi u Jadranu govorilo se na najvišim državnim razinama. Tako su se 2001. u talijanskoj Anconi sastali ministri zaštite okoliša zemalja Jadranskog i Jonskog mora.
Tada je dogovorena suradnja u čišćenju podmorja od eksplozivnog materijala koja, očito, nikad nije zaživjela.
Tome u prilog govore i dva odlagališta eksplozivnog materijala na zapadnoj obali Istre koja, unatoč tome što su nastala prije najmanje 17 godina, još uvijek nisu očišćena.
Ona predstavljaju opasnost prije svega za kočare, koji mrežu vuku i po nekoliko milja za sobom, ali i za sve brodove koji tuda plove.