Krajem rujna, na početku rada kampa, u Opatovac je otputovalo 20 splitskih policajaca, a s njima i voditelj službe za nezakonite migracije Antonio Vulas. Bili su prva grupa ispomoći koja je imala zadatak upućivati migrante prema šatorima gdje su ih registrirali, a potom ih usmjeravali u vlakove i autobuse. U to vrijeme su u Opatovcu bila tri registracijska šatora, a u svakom od njih je radilo po 15 policajaca. U prosjeku su po satu registrirali 100 migranata koji su prilikom ulaska u kamp dobivali narukvice u bojama, da se zna tko je došao koji dan, a to im je ujedno bila i "ulaznica" za autobus koji ih je vozio dalje.
'Mnogo emocija s obje strane'
"To je bila prilično šokantna situacija na koju te nitko ne može pripremiti dok je ne vidiš. Kada smo stigli ispred kampa, koji je ustanovljen tri dana prije našeg dolaska, zatekli smo veliku skupinu migranata koji su sjedili i ležali na betonu. To su bili sami počeci kampa, a već kasnije su u njemu razapeti šatori u kojima bi migranti čekali registraciju. Iz dana u dan se vidio napredak. Kamp je puno organiziranije izgledao kada smo odlazili", prisjeća se Vulas. Dodaje da je u svemu bilo i mnogo emocija s obje strane. Za migrante posebno na kolodvoru kada bi dolazili s granice, a za policajce kada su dijelili hranu, držali djecu, mijenjali im pelene i odijevali ih...
Slavonski Brod: Među izbjeglicama koje stižu nema ekonomskih migranata
Među šatorima za registraciju otvorene su i ambulante za pružanje liječničke pomoći i za spajanje obitelji, posebno male djece koja su se putem razdvojila od roditelja. U spajanju obitelji pomagao je UNHCR i Crveni križ.
Postojao je i šator s grijanjem u kojem su se zbrinjavala mala djeca i gdje je sve bilo opremljeno kao u dječjem vrtiću. Iako su imali prevoditelje policajci su s migrantima najčešće komunicirali na engleskom jeziku. Njega su, kažu, češće znali Sirijci koji su bili mnogo obrazovaniji od primjerice Afganistanaca među kojima je bilo i nepismenih.
Interventni policajac Petar Tomašević u Opatovac je stigao odmah nakon osiguranja utakmice Hajduk-Dinamo koja se na Poljudu odigrala 19. rujna. I on se slaže s kolegama da su odradili izvrstan posao. Iako su ponekad radili i po 14 sati dnevno kaže da su uvjeti bili odlični te da su imali sve što im je trebalo.
"Uz to što smo radili policijski posao bili smo ljudi i humanitarci. Puno smo im pomagali. Opskrba je bila van kampa, a prvih dana volontera nije bilo puno. Zato bi policija migrantima dijelila voće, vodu i hranu. Sve smo im davali. Što smo mi dobivali dijelili bi s djecom, ženama i starcima. Ali i oni s nama. Jedan dječak je svoje kekse i bombone podijelio s nama. Čak smo igrali nogomet s njima", kaže Tomašević.
Policajku posebno dojmila djeca, ali i kulturološke razlike
Među mnoštvom policajaca u kampu je bila i Kristina Barać, policajka Postaje granične policije Trilj, koju su kao pravu pripadnicu nježnijeg spola posebno dojmila djeca. Iako joj je prilikom dolaska u kamp bio šok vidjeti toliko djece i mladih na jednom mjestu ipak ju je iznenadila mirnoća djece koja su zajedno s roditeljima uredno čekala svoj red na registraciju.
"Najgore je bilo kada su počele kiše. U dva sata poslije ponoći došla je obitelji sa šestero djece. Najmlađe dijete od dva mjeseca bilo je potpuno golo zamotano u dekicu, drugo dvoje djece je bilo bez čarapa. Na sebi su imali samo kabanice. Najmlađe dijete je bilo pothlađeno i na pola mrtvo od hladnoće. Stavila sam mu pelenu, odjenula ga, a zatim i ostalu djecu. To se ne može opisati kako je to teško gledati", kaže Barać. Ističe kako ju je iznenadilo da neki Afganistanci ne žele primiti svoje dijete, jer to "odrađuje žena".
I ona je svjedočila za našu kulturu i običaje netipičnim situacijama pojedinih migranata koji su primjerice prvi ulazili u šator, a svoju djecu ostavljali na hladnoći i kiši. Nerijetke su bile situacije u kojima su ih koristili kao pomoć za prolazak dalje.
Policajci iz Opatovca kažu da su migranti za njih i Hrvatsku uglavnom imali samo riječi hvale. Ovdje, kažu, nisu potrošili ni eura, dok su ih u nekim zemljama pokrali, a hranu su trebali kupovati. Za prebacivanje na grčke otoke migranti su po osobi plaćali 1200 dolara, a odatle do Pireja cijena trajekta im je iznosila 45 eura. Od Pireja do makedonske granice su izdvajali 35 do 50 eura, potom su vlak kroz Makedoniju plaćali 25 eura, da bi naposljetku od Preševa do hrvatske granice potrošili dodatnih 65 eura. Procjene su da je zbog toga pola milijuna migranata na minimalne transportne troškove potrošila 625 milijuna eura. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook