Moj prijatelj Žiga je enciklopedija. Sve živo zna. Obično me nazove iz pošte kada dođe do Zagreba jer nema mobitel. Pa kako onda zna sve to, nije mi jasno, no nisam gubio ni časa kada je rekao da je u velegradu i neka hitno dođem do njega. Palim zelenu pilu i jurim put kolodvora gdje me obično čeka. Rekao je samo da zna tajnu i meni je bilo sve jasno… Pričali smo nedavno o tome tko je crtao u Peruu one ptice, piste, majmune. Ako ima objašnjenje za te divovske slikarije, pretpostavio sam da mi želi šapnuti nešto o poljudskoj travi.
Sve do njegovog ateljea u Risvici nismo progovorili ni riječi. Žiga me uvodi na sporedan ulaz i dva puta okreće ključ u bravi pa još navlači zastore. Sjeda i pali svoju lulu od koje se ne odvaja ni dok spava i trpa u nju duhan koji mu ispada jer mu se tresu ruke od uzbuđenja i straha. Strastveno cucla lulu i za čas se stvori oblak dima: 'Gledaj!' Gledam, gledam…'Reci što vidiš…'
Naravno da sam rekao da vidim dim. Vidim bijeli dim. Nisam glasno izgovorio na kakav sam to dim mislio. 'Dim iz lule', govorim glasno. Naravno da nisam bio u pravu, jer ovo nije bio običan dim. Iz lule starog vrača izlazio je lik psa. I to ne bilo kojeg psa, nego pudlice.
'Pa laje li ovaj pas?', pokušavam biti duhovit.
'Laje, laje, pas mu mater…'
„Ma, na koga laje taj pesek?'
„Na Marxa laje…'
Grize li ova pudlica, nisam htio pitati iz pristojnosti. A sigurno pas nije ni cijepljen, no nisam htio cjepidlačiti.
Žiga otključava vrata svog ateljea i mi polako i oprezno kao pravi ilegalci krećemo put Kumrovca, gdje mi moj vidoviti prijatelj ponosno pokazuje razloge svih nevolja u našoj napaćenoj zemljici Hrvatskoj u posljednje vrijeme: 'Gledaj!' Gledam. 'Vidiš?' Vidim.
Naravno da nisam od prve vidio lik židovskog mislioca s kojim su me maltretirali u srednjoj ekonomskoj, ali kad sam progledao, nije mi bilo svejedno. Bulji u mene bradati lik i ni da trepne.
'Ovo je samo lik… Djelo mu je tamo dolje', šapće Žiga dok me vodi prema zgradi nekadašnje političke škole u Kumrovcu koju su pohađali baš svi koji su se bavili politikom na ovom djeliću planeta. Karl Marx osobno nadgledao je svakoga tko je dolazio željan znanja u ovo selce pored Sutle.I još uvijek je tu. Škola je propala odavno
Za taj dan bilo je dosta uzbuđenja. Na sva moja pitanja o Poljudu Žiga Popijač je obećao odgovoriti tek sutradan. 'Odgovor zna lubanja', ponavljao je Žiga u transu dok mu je pogled mutio cucak koji ga je pratio u oblaku iznad glave. Nakon pudlice izašao je i vučjak, a nisam trebao dva puta pogađati tko je bio iz Kumrovca, a imao je u isto vrijeme i vučjaka i pudlicu.
Sutradan smo obišli pola Like i podzemni labirint Pečinskoga parka i razgovarali s lubanjom, a popodne, dok se smračilo, popeli se do brda Poštak gdje nam je pametna glava rekla odgovore na mnoga pitanja o životu i smrti. Nakon tog iskustva moja životna jednadžba više nema nepoznanica. Ukratko, saznao sam odgovore na sve što sam htio: gdje ima dima, ima i vatre, ne laju psi radi sela, pa bili vučjaci ili pudle, tko se mača laća, obično ostaje bez hlača.
'A trava?'
'Kakva trava?',pita Žiga zbunjeno
'Pa ona na Poljudu?'
'Ne bih znao, prijatelju, o kakvoj travi govoriš, ali ovo što si vidio u dva dana ne pričaj nikome jer će ti reći da ti se izmiješalo u glavi. Čkomi i ne pokazuj ništa nikome, jer te neće pustiti iz ludnice do kraja života. To nisu stvari za igranje. A o toj splitskoj travi ću se raspitati…'
Žiga mi je dao da povučem dva dima (putna - takav je običaj u Zagorju) tek da sredim misli. Peseki su mahali repom, a i Žiga je bio nekako smiren i blažen. Kako je malo potrebno za sreću kad se ne baviš politikom.
A trava?
Odgovor na pitanje o travi je ostao u zraku, vjerojatno se već tako posušila da više nije za upotrebu, osim ako je istražitelji nisu zalijevali.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook