I kao da to nije dovoljno, troje liječnika iz riječkog KBC-a majku šalje kući bez preporuka za daljnje postupanje, a usmeno su im rekli da inducirani porod i pobačaj u toj fazi trudnoće u Hrvatskoj zakonski nije moguć. Upućeni su tek da pobačaj obave privatno u Sloveniji ili da naprosto čekaju termin porođaja, unatoč činjenici da dijete nema šanse preživjeti. No bila je to laž.
O svemu smo obavijestili vodstvo riječkog KBC-a, koje je pokrenulo u istragu, a sve što je majci u Rijeci uskraćeno, u Zagrebu nije. Zbog dijagnoze nespojive sa životom etičko povjerenstvo odobrilo je prekid trudnoće, a slučaj je sablaznio zagrebačke kolege. Porodila je mrtvo dijete samo dva dana prije Božića.
Svoje dijete namjeravali su nazvati Raul. Bol, tuga, očaj... u sekundi su zamijenili osjećaj sreće i ushićenja kad su na ljeto doznali da će postati roditelji. Poput većine, oni su se vrlo brzo počeli pripremati za najvažniju ulogu života.
''Kad već počneš osjećati u svom trbuhu pokret tog djeteta, počneš razgovarati s tim djetetom, već se počneš privikavati na njega, kupiš kolica, kupiš stvari, kupiš sve'', opisala je Zorica Zrile i dodala kako se dijete kretalo na dodire te da je sve osjetila.
Na preglede su odlazili redovito. Pet mjeseci trudnoće kao iz udžbenika. Sve do kraja studenog. ''Dolazim na pregled kod ginekologa i on mi govori da ne vidi djetetovu glavu, da mu je čudno i da mu se to još nije dogodilo u karijeri. Rekao mi je da trebam ići u KBC Rijeka na anomaly scan i dao mi je uputnicu'', prisjetila se Zrile.
Dobivaju termin sredinom prosinca. No u tom trenutku javlja se prva sumnja da nešto ne valja. ''Ginekolog mi je rekao da je iza simfize nisko dolje i da ga ne može vidjeti i da dođem sutra, da će doći tim stručnjaka. Dolazim i sutradan'', rekla je Zrile.
Dan koji nikada neće zaboraviti, trenutak u kojem se Zorici i Vedranu, mladom paru iz Ičića, srušio život. Nakon 23 tjedna uredne trudnoće, neposredno uoči Božića doznaju najgoru moguću vijest.
''Zaprimaju me i govore mi da dijete ima nespojivu anomaliju sa životom i da se prognozira smrtni ishod'', kazala je Zrile. Utvrđena je anencefalija, teška malformacija kod koje nedostaju dijelovi mozga i lubanje. Javlja se u jednoj od dvije tisuće trudnoća.
''Najčešće umiru već i tijekom trudnoće. Ako se rode, prežive nekoliko dana. Nije sposobno samostalno disati, nema razvijen veliki mozak, nije niti živo, ajmo tako reći. Ja sam izašla van plačući i jecajući u transu. Jedna sestra pitala je hoću li ući s njom u ordinaciju. Rekla sam da ne želim ući u ordinaciju i sjesti i smiriti se, samo da želim otići od tamo'', pojasnila je Zrile.
Nakon prvog šoka uslijedio je novi. ''Na moje 'što sada?' oni mi navode da odem u Sloveniju, daju mi jasne upute koja je klinika i koji je broj, ali ne pisanim putem, nego usmeno'', pojasnila je Zrile i dodala da nisu htjeli ostaviti pisani trag, da to ne smiju reći.
Inducirani porod ili porođaj ne može se obaviti u Hrvatskoj. ''Imate u Sloveniji, tamo je liberalnija država i tamo je to dopušteno nakon 22. tjedna'', pojasnila je.
Zorica je kazala kako nam može reći u povjerenju, usmeno, koja je to klinika, a muž se nadovezao i rekao kako se pozivaju na taj nepostojeći zakon po kojem se to ne može napraviti u Hrvatskoj u tako visokom tjednu trudnoće.
U tom trenutku sve im je bilo teško prihvatiti. Od same dijagnoze, činjenice da dijete nema šanse preživjeti, do upute da u Sloveniiji obave pobačaj ili naprosto čekaju termin porođaja u Hrvatskoj još četiri mjeseca.
''Svašta mi je prolazilo kroz glavu u tih nekoliko dana kad se to odvijalo. Nismo znali kako postupiti. Bolno je to. Tko se ne nađe u takvoj situaciji, ne zna kako je to kada vam netko predoči da ćete još četiri mjeseca uredno čekati, gledati trbuh, a da će na kraju dijete biti mrtvo. Teško je to riječima opisati'', istaknuo je Vedran Buila.
Zatražili su i treće mišljenje unutar KBC-a Rijeka. ''Došli smo, on je bio u ordinaciji sa mnom (pokazuje na supruga), ispitivao je doktora, kojeg nećemo imenovati, koji nam jasno stoji iza riječi svojih kolega da on neće dovoditi u pitanje njihovo iskustvo i stručnost, da se on slaže s tim'', izjavila je Zrile i kazala kako je jasno rekao da u Hrvatskoj to nije moguće napraviti.
I tu priča, što se liječnika riječkog KBC-a tiče, staje. ''Doslovno su pokazali ono - idite ća! Nije bilo sjednite, riješit ćemo na ovaj ili onaj način. Nisu dali ni upute, rješenje, ništa'', uzrujano je kazala Zrile. Ništa ne piše ni u otpusnom pismu. Tek jednom rečenicom da dijete nema šanse preživjeti, a kao preporuka i terapija određen je - razgovor s pacijenticom. I to je to. ''Užasavate se kad znate da se neće roditi živo, barem ja. Užasavao sam se taknuti njezin trbuh'', prisjetio se Buila.
Obraća se potom i svom ginekologu u primarnoj zaštiti. ''Pošaljem mu mailom svoj nalaz i on meni samo kaže ako vam mogu kako pomoći, vi se javite. Nije mi ni on dao jasna upute. Ja sam mu spomenula da su oni mene uputili u Sloveniju, i on je rekao da, da. Ništa konkretno'', rekla je Zrile.
Kontaktiraju sa slovenskom klinikom te doznaju da takav zahvat košta pet tisuća eura. ''Što sad? Mi nemamo taj novac. Pa odite na HZZO pa tamo imate pravnicu i sve, rekli su, što smo mi napravili taj isti dan'', ispričali su Zrile i Buila. Otišli su na HZZO u Rijeku, tražili pravnicu koja im je rekla da su nam male šanse da će uspjeti dobiti subvenciju.
No tu su dobili i prvu konkretniju uputu. Rečeno im je da nazovu Petrovu bolnicu. Neformalno, kroz savjet. ''Tu počinje onaj ljepši dio priče, koliko to može biti u takvoj situaciji, u tako lošoj situaciji'', kazali su Zrile i Buila.
''Po meni je to potpuno neshvatljivo, nerazumljivo s ljudske i profesionalne strane. Naravno da je to za nju jedan stravičan šok, naravno da je neshvatljivo reći ženi idite kući i sad čekajte. Jer čak i ako komisija... svaka ustanova ima pravo donijeti odluku po vlastitoj savjesti, to je njezino pravo. Međutim, ako se odluči ne prekinuti trudnoću, onda trebaju postojati daljnje kontrole jer takav plod može odumrijeti u maternici i to treba na vrijeme prepoznati kako ne bi nastale određene komplikacije'', istaknuo je Gordan Zlopaša.
Takozvani Zakon o pobačaju iz 1978. godine dopušta prekid trudnoće do desetog tjedna od začeća. Nakon toga o tome odlučuje Povjerenstvo. No, generalno gledajući, kaže nam Gordan Zlopaša, ginekolog zagrebačke Petrove bolnice, u određenim situacijama dvojbe o postupanju gotovo i nema.
''Prva je tamo gdje može biti znatno ugrožen život ili zdravlje majke, primjerice uznapredovali stupanj karcinoma zbog kojeg žena može umrijeti tijekom trudnoće ili tijekom odnosno nakon poroda. Druga skupina s kojom se najčešće susrećemo jest predviđeni dijagnostički ili ultrazvukom postavljene sumnje da se radi o situacijama da dijete uopće ne može preživjeti'', pojasnio je Zlopaša.
Upravo u drugoj skupini bila je i Zorica Zrile. ''U roku od tri sata su svi papiri bili spremni i za etičko povjerenstvo te je odrađen ultrazvuk i pregled. Samo je na meni bilo da još riješim papire koje moram za bolničko liječenje i za testiranje da bih mogla u rađaonicu'', rekla je Zrile.
Uslijedilo im je svojevrsno olakšanje, iako su znali što slijedi.
Iz Zagreba su za vikend stigli kući. Onda je uslijedio možda i najgori dio jednomjesečne agonije. ''Rekla mi je samo: 'Vedrane, imamo još nekoliko dana, još je živo, ajmo mu dati još malo ljubavi''', prisjetio se Buila.
Mazila ga je svaku večer prije spavanja, pričala mu je kao da se ništa ne događa. ''Tu je ta njezina najveća snaga koju ja ne znam. Ja ju nisam imao tada, ali sam se trudio njoj biti podrška koliko mogu. To nas je i ojačalo. Da je u svakom zlu neko dobro. Dobro je što se pokazala ta njezina snaga za koju mislim da mali postotak žena može imati - da mu unatoč svemu pruži zadnju ljubav'', istaknuo je Buila.
Dana 23. prosinca obavljen je zahvat, u 7:50. ''Porodila sam mrtvorođeno dijete'', rekla je Zrile. Iz bolnice je izašla dan poslije, na Badnjak. Izrazila je želju da prvi i posljednji put vidi svoje dijete.
''Ulazite unutra, iznijeli su ga zamotanog. Odmotali su ga u drugoj sobi, a ja sam prva napravila korak unazad, da skupim hrabrosti pogledati ga. Udahnula sam, napravila korak unaprijed i pogledala ga.
Kao da fali pola mene. I dan danas se tako osjećam. Iako je to sve prošlo, idete doma... Prazan zagrljaj. Ja sam mama bez djeteta'', kroz suze je rekla Zrile.
Ali ona je mlada žena velike snage i hrabrosti. Primijetila je to i jedna medicinska sestra. ''Na patologiji me vidjela sestra i vidjela je da se raspadam. Upitala me hoću li ga krstiti. Kažem ja bih, ali ne znam kako. Kaže ona mlađoj sestri, ajde ga dovedite pored špine. Pustila je vodu, uzela je rukom malo mlaza i pitala me kako bi se zvao? I rekla je - Raul, ja te krstim. Predivna gesta'', prisjetila se Zrile i kazala kako po njoj to sve nije tako trebalo biti, ali očito jest.
Je li to uistinu tako trebalo biti? Voditi trudnoću kao da je uredna, da bi se nakon pet mjeseci otkrila malformacija s kojom je nemoguće preživjeti? Poslati ženu kući s preporukom da pobačaj obavi u Sloveniji ili naprosto čeka termin porođaja. ''Meni je iskreno žao zbog ovog slučaja o kojem sam doznao u subotu temeljem novinarskog upita'', rekao je Alen Ružić, ravnatelj KBC-a.
Zaista, nakon našeg upita uslijedila je brza reakcija novog šefa riječkog KBC-a. I već na prvu uočen je nedostatak. Doista je poslana kući, bez mišljenja ili preporuke što i kako dalje.
''Odmah u subotu analizirao sam dostupnu medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva postavljena dijagnoza, međutim nema pisane dokumentacije o eventualnim preporukama. Ja sam iščitavajući dokumentaciju očekivao takav nalaz u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji, ali ga nisam našao'', priznao je ravnatelj Ružić.
U KBC-u Rijeka nema liječnika s prizivom savjesti. Iako se jedan od trojice liječnika na priziv pozivao. Pokrenut je i službeni postupak za utvrđivanje eventualnih propusta u vođenju trudnoće ili nepravilnosti. Zatraženo je i očitovanje liječnika.
''Tako ćete istražiti i ovaj dio tumačenja zakona da to nije dopušteno i eventualne preporuke liječnika za odlazak u Sloveniju, kako pacijentica tvrdi? Takve preporuke u pisanom obliku ne postoje, naš zakon je vrlo jasan, imamo povjerenstvo za prekid trudnoće, dvostupanjsko'', istaknuo je Ružić.
Sve što je učinjeno u zagrebačkoj Petrovoj bolnici moglo se i u Rijeci. Zorica i Vedran svojim istupom ne žele nikoga razapeti, već samo ukazati na ono što su proživjeli. ''Najviše boli što su znajući sve to - da svjesno krivo tumače zakon, još uvijek imali hrabrosti to tako prenijeti, izraziti kao neko žaljenje. Očito ga nije bilo, jer da jest, onda bi i oni drukčije postupili'', zaključio je Zoran Buila.
Zorica vjeruje da nije prvi ovakav slučaj i da je vjerojatno masa žena otišla u Sloveniju to napraviti, znajući da to ovdje ne mogu jer nisu dovoljno upućene. ''To mi je najbitnije. Ne želim da itko to prolazi na način na koji sam ja prošla. Ja vjerujem da ima dovoljno žena koje nisu jake i koje bi vjerojatno pukle nakon toga svega'', istaknula je Zorica Zrile.
Od traume se još nisu oporavili. Sve je i dalje svježe. Pamtit će samo one lijepe trenutke. Jer tako i treba. Mladi su, s optimizmom gledaju na budućnost, pokušat će i dalje proširiti svoju obitelj. A nadaju se da će podjelom vlastitog iskustva i ukazivanjem na nepravilnosti ipak imati nekog učinka.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr