Hrvatska, ponajprije, nema što slučaj rehabilitacije Draže Mihajlovića uvoditi u svoju unutarnje političku scenu niti može utjecati na sudske odluke druge suverene države.
Ali ono što Hrvatska može jest da bilo kroz Europski parlament, bilo kroz pregovore Srbije s Europskom unijom, što znači i s Hrvatskom, postavi u okviru poglavlja 23 Srbiji pitanje rehabilitacije, a vidjeli smo danas i glorifikacije Draže Mihajlovića. Tim više što je pravni zastupnik obitelji Mihajlović ujedno i savjetnik predsjednika Nikolića što znači da ovaj čin ima jednu duboku političku potporu.
Mihajloviću koji je pogubljen temeljem nepravomoćne presude jesu povrijeđena građanska prava, ali to ne umanjuje njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, koja je bila kontroverzna, ali koja neprijeporno potvrđuje da je Mihajlović kolaborirao i s njemačkim nacistima i s talijanskim fašistima koji su ubijali, točnije - etnički čistili u Hrvatskoj, istočnoj Bosni i sandžaku.
'Mogu potvrditi da su četnici surađivali s talijanskim okupatorima'
Sudovi ne tragaju za povijesnim istinama, presude sudova su tek mali dio u mozaiku dokaza koji vrednuju i daju stvarni sliku jednog povijesnog razdoblja i njegovih glavnih protagonista.
Ključno pitanje je zbog čega se u postjugoslavenskim državama događaju slučajevi poput slučaja Mihajlović? Rekla bih da se događaju zbog još uvijek ideologizirane, a premalo znanstveno valorizirane povijesti.
U nedostatku ozbiljne politike koja podrazumijeva nove ideje, političari, a to se odnosi ne samo na Srbiju, već jednim dijelom i na Hrvatsku nude ideologije koje postavljaju kao glavni interpretativni okvir povijesnih zbivanja.
Znanost je na Balkanu i 26 godina nakon pada berlinskog zida u abdikaciji pred ideologijama. Znanost nema pravo abdicirati. Znanost ima obvezu bit neovisna, kako se Mihajlović i eventualno drugi slučajevi rehabilitacije zločinačkih režima više ne bi događali.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook