Usred pulske gradske vreve, baraka u šumi. Dom je to Saida Muharemija, poznatijeg kao Mujo. 'Da mi daju kao banka šta je tamo, zgrade, ma sve da mi daju na svijetu, sa ovoga mjesta ja ne idem. Ja tu hoću grob', odlučno nam je rekao Mujo. Mujin nomadski život počeo je nakon dobivanja otkaza u bivšoj firmi. No, danas, 15 godina kasnije, niti mirovina od 940 kuna, ne remeti njegov duševni mir, a civilizacija mu uopće ne fali. Mujo zna gdje će udariti nevrijeme, po jačini puhanja vjetra. Ipak,od civilizacije je prihvatio mobitel kojeg puni u obližnjem tgovačkom centru gdje dobije i topli obrok. Najteže mu je, kaže, zimi. 'Teško je kad je jaka zima, ali idem pa se vani šetam ovako, ne, šetam da mi prođe vrijeme', rekao je Mujo.
Iako nema ni struje ni vode, rado odmori u svom naslonjaču uz novine. 'Struja mi nije problem. Imam lampadine, a tu su i bandere', objasnio je. Vodu dovozi kariolom sa obližnjeg gradskog groblja. Ništa od toga nije problem, sve je to samo život, a Mujo se smatra sretnim jer živi po vlastitim pravilima. 'Gledaj gore visoko, gledaj dole duboko. Nediraj tko te ne dira, ne diraj što te ne dira', zaključio je Mujo. Kad Mujo sa prvim mrakom legne u svoj krevet, dubokim snom spava mirne savjesti, što je za njega pravo bogatstvo.