Dok čekaju odluku o svojim zahtjevima za status izbjeglica, podnijeli su zahtjev i za svog sina. Njegova majka je u žalbi napisala da su ona i njegov otac napustili Hrvatsku 2005. kako bi izbjegli zlostavljanje 'temeljeno na osnovu njihovog etničkog podrijetla te kako nikad nisu dobili adekvatnu policijsku zaštitu'. Naveli su i da da se njihove prijave nisu istraživale, kada su se žalili na progone.
Nakon što je majci kao podnositeljici prijave u ime djeteta odbijeno pravo na saslušanje te kao neosnovan odbijen zahtjev za statusom izbjeglice, otišli su na Vrhovni sud. Na nižim instancama njeno svjedočenje je bilo odbijeno jer je Hrvatska, prema različitim međunarodnim dokumentima, definirana kao sigurna zemlja. No, Vrhovni sud je usvojio žalbu budući da joj nije bilo dopušteno da osobno i usmeno opiše kako je u Hrvatskoj bila progonjena, jednako kao i njezin suprug i ostatak obitelji.
Majka je za dječačića zatražila status izbjeglice u lipnju 2006. a žalbu je napisala u kolovozu 2006. Tada je ustvrdila da postoji opravdani strah od potencijalne diskriminacije za srpsku djecu u edukacijskom sistemu Hrvatske. Navela je i da bi hrvatski nacionalisti fizički i verbalno zlostavljali njihovog sina te da ne bi uživao jednaka prava kao ostali građani. Vrhovni sud joj je povjerovao te će sada ona moći i usmeno iznijeti svoje optužbe o zlostavljanju Srba u Hrvatskoj.