Današnji klinci mogu pogledati bilo koji crtić bilo kada i navodno idu puno kasnije na spavanje, a blogerica s bloga Hrvatska ili Nizozemska se pita – spavaju li djeca u Hrvatskoj najmanje na svijetu?
U novom postu blogerica uspoređuje spavalačke navike nizozemske i hrvatske djece.
Djeca u Nizozemskoj rano idu na spavanje, barem po hrvatskim mjerilima: tijekom godine uglavnom su u krevetu već u sedam sati. Na praznicima roditelji znaju biti popustljiviji i ponekad dopuštaju svojoj djeci da ostanu budni do nevjerojatno kasnih – devet.
Glavno načelo po kojem nizozemski roditelji odgajaju svoju djecu poznato je pod kraticom "tri R-a" - Rust, Reinheid en Regelmaat (Odmor, Čistoća i Rutina); da bi djeca bila zdrava i sretna, potrebno im je dovoljno odmora, higijenske navike i dnevna rutina.
Odlazak djece na spavanje najvažniji je dio dnevne rutine koji u nizozemskim obiteljima zauzima osobito značajno mjesto; taj polusatni ritual „stavljanja djece na spavanje“ – koji se obično sastoji od kupanja i čitanja priče/pjevanja pjesmice/razgovora o najvažnijim događajima toga dana u smirujućem polumraku djetetove spavaće sobe – previše je važan da bi je se u bilo kakvim okolnostima poremetio ili skratio. Pozove li vas prijatelj koji ima malu djecu na večeru, očekujte da će vas u jednom trenutku zamoliti da se pola sata sati sami zabavite čitanjem novina ili nečim drugim, dok on stavlja djecu na spavanje.
Po hrvatskim mjerilima, naime, dijete predškolske ili mlađe školske dobi koje ide na spavanje u devet sati – ide rano na spavanje; rijetka djeca će zaspati prije, a mnogobrojna poslije, čak i ako ujutro moraju rano ustati kako bi krenula u vrtić ili školu.
U razredu mog starijeg sina, koji pohađa prvi razred osnovne škole, dvojica dječaka – ispričale su mi njihove mame - idu na spavanje u ponoć, a bude se u šest sati! "Njima je to dovoljno, takav im je bioritam" uvjeravaju me njihove mame.
Kako je to moguće? Da je riječ o jednom dječaku, povjerovala bih da se radi neobičnom prirodnom fenomenu, poput Napoleona, ali dvojica u jednom razredu? A tko zna koliko ih je još. Kako se njihovi roditelji ne zabrinu, pitam se. Čak ni ja, odrasla osoba, ne bih mogla normalno funkcionirati sa šest sati sna dnevno.
„Ljudi u Hrvatskoj ne stavljaju djecu na spavanje,“ izrekao je jednom moj muž skandaloznu činjenicu koju je osvijestio, istim zapanjenim tonom kakvim sam ja govorila da Nizozemci puštaju djecu bosu po pločicama.
To je istina - nizozemsku rutinu „stavljanja djece na spavanje“ primjenjuju samo rijetki hrvatski roditelji; većina ih čeka da se djeca naprosto onesvijeste od umora igrajući se ili gledajući televiziju pa ih samo prenesu u krevet ili ih puste da sjede budni do kasnih sati - i onda ih ujutro teškom mukom bude.
Nijedno dijete ne voli spavati - spavanje je dosadno; na roditelju je, međutim, da svom djetetu osigura dovoljno sna. Moje je razmišljanje vođeno jednostavnom logikom: ako dijete ujutro treba buditi iz dubokog sna ili ako se nakon buđenja osjeća umorno, to znači da nije dovoljno spavalo. Zato moj školarac odlazi na spavanje već u sedam i trideset.
Sudeći po začuđenim reakcijama na tu činjenicu mnogih u našoj okolini, moja su djeca neobični i egzotični pospanci.
Zašto se roditelji u Hrvatskoj toliko brinu oko propuha i bosih nogu, a nimalo ne mare spavaju li im djeca dovoljno?
Odgovor na to pitanje ostao mi je nepoznanica.
Kad svoje mlađe dijete vodim ujutro u vrtić, često vidim djecu umornih očiju koja vape za snom; njihovi se roditelji ponekad drugima žale kako su im djeca stalno bolesna i razlog za to pronalaze u otrcanoj urbanoj legendi o vrtićkim tetama koje rade propuh kako bi imale manje posla.
Cijeli post pročitajte na blogu Hrvatska ili Nizozemska. Usporedba mentaliteta, života i običaja u dvije zemlje.