Vijeće, pod predsjedanjem suca Petra Šakića, nije našlo dokaze koji bi teretili Siščanku da je 5. siječnja 1992. oko 21,15 sati u kafiću Gospodarićev pub u Donjoj Stubici iz pištolja namjerno ustrijelila mladog zapovjednika vojne postrojbe "Jezerčica". On je zbog komplikacija od teškog ranjavanja u glavu preminuo mjesec i pol kasnije u bolnici Jordanovac u Zagrebu.
Vijeće je smatralo dokazanim da je Bilandžić, tada pripadnica HV-a, bila umiješana u verbalni, a potom i fizički sukob njezina brata Ernesta Bilandžića i njezina zapovjednika i intimnog prijatelja Vladimira Rogošića sa Stjepanom Vdovićem.
Gardist je bio isprovociran što su Bilandžići i Rogošić izvadili pištolj na stol, pa ih je vrijeđao, a potom su se potukli.
Kako bi obranila teško ranjenog brata, koji je bio na rehabilitaciji u Stubičkim Toplicama, Erna je prvo pištoljem, koji je uzela sa stola, po leđima tukla Vdovića.
Prema mišljenju vještaka, čemu se priklonilo i sudsko vijeće, na pod oboreni Vdović pokušao se pridići pa je Ernu uhvatio za ruku u kojoj je držala pištolj. Tada je došlo do refleksnog opaljenja i Vdović je smrtno ranjen.
Sudac Šakić je napomenuo da refleksni pucanj isključuje svaku namjeru, pa i nehaj, zbog čega je prije tri godina bila osuđena na godinu zatvora.
Vhovni sud ukinuo je presudu i vratio predmet u Zlatar na ponovno suđenje.