Banke zanima što točno klijent posjeduje, ima li nekretnina, pokretnina, koji automobil vozi, koliki su mu mjesečni troškovi servisiranja i garažiranja vozila, posjeduje li plovilo, računalo, bilo što čime bi se mogla okoristiti ako dođe do problema u naplati, piše Novi list.
Klijent mora potpisati i izjavu kojom banci dopušta da koristi njegove osobne podatke, uključujući i matični broj, te potpisuje suglasnost da banka te podatke može čak iznositi i u inozemstvo.
Banke se, osim za osobne podatke samog klijenta, interesiraju i o prihodima i životnim navikama njegovih ukućana.
Stanje računa u banci privatna je stvar i podliježe institutu bankarske tajne, a budući da su i nekretnine i pokretnine imovina, kao i novac, nejasna je logika kojom banka različito tretira tajnost pojedinih oblika imovine.
Virenje u privatnost uz iskamačenu suglasnost klijenta, ali i uvjetovaje kredita ustupanjem JMBG-a građana, već je samo po sebi diskutabilno, no što je s činjenicom da se od ljudi traži da odaju osobne podatke svojih ukućana, dakle trećih osoba?
Velik dio građana živi u bijedi, kredite podižu da obuku i prehrane sebe i djecu. Ako čovjek nema izbora, potpisat će sve što mu dođe pod ruku kako bi došao do novca i to uz visoke kamate, samo da bi sastavio kraj s krajem.
Čini se da je riječ o savršenoj bankarskoj ucjeni. Sirotinja nema pravo na privatnost.
U Hrvatskoj se takvo stanje pokušava progurati kao nešto normalno. Moblizirati štednju bogatih građana da bi je po golemim kamatama plasirali siromašnoj većini gurnutoj u dužničko ropstvo, potez je koji bi trebao podlijegati političkoj odgovornosti.